Ulaskom u lokal, Haso primjećuje Muju kako usamljen sjedi za stolom, izgubljen u tuzi. Sjeda kraj njega, naručuje nekoliko piva, a zatim ga pita: – Što namjeravaš, dečko? – Molim te, nemoj me ništa pitati, Jarane. Susreo sam jednu izvanrednu djevojku, zaista zadivljujuću, inteligentnu, ona je pravi članak, srodna duša, moje Jarane… – To je sjajno, čovječe, ali zbog čega se osjećaš potišteno? – Htio sam ostaviti dojam na nju pa sam spomenuo da imam nevjerojatno bogatog strica. – Pa, što se zatim dogodilo?
Bonus tekst:
U povijesnom selu smještenom na obronku planine, gdje su zime bile oštre, a ljeta preplavljena mirisom lavande i borovine, živjela je Emilia, mlada žena koja čezne za ljubavlju koja nadilazi svakodnevicu. Njezina se obitelj generacijama bavila uzgojem stoke, no Emilia je osjećala da njezina istinska strast leži u poslovima koji su dublji od jednostavnog ritma svakodnevnog života.
- Poznata po svojoj zadivljujućoj ljepoti, Emilia je imala dugu crnu kosu i oči koje su svjetlucale poput zvijezda na noćnom nebu. Često bi provodila večeri uz rijeku, smještena na stijeni dok je gledala u kristalno čistu vodu koja se slijevala s planine. Ispod neba punog zvijezda zamišljala je nekoga tko će ući u njezin život i zauvijek ga promijeniti. Iako su njezino srce pokušavali osvojiti brojni mladići iz sela, Emilia je uvijek slutila da je njezina sudbina vezana uz neobičnu osobu, kakvu još nije upoznala.
Jednog dana, dok je u šumi tražila ljekovito bilje, naletjela je na ozlijeđenog stranca. Imao je svijetlu kosu i upečatljive smaragdne oči, a odjeća mu je bila pohabana, a na licu su mu se vidjeli ostaci prašine i znoja. Unatoč početnom šoku, Emilijina empatija natjerala ju je da ostane. Odjurila je do obližnjeg izvora po vodu, planirajući sanirati ozljedu na njegovoj nozi.
Čovjek je tiho zastenjao u znak zahvalnosti, a kad su im se pogledi sreli, Emilia je osjetila kako joj srce lupa. “Možete li reći svoje ime sa mnom?” tiho je upitala dok je njegovala ranu. “Ja se zovem Alexander”, tiho je odgovorio, pokušavajući se nasmijati kroz bol. „Ja sam putnik koji je zalutao u šumi, ne znam hoću li ikada pronaći put do slobode. Emilia se brinula o njemu cijelu noć, odvela ga u svoj dom gdje ga je njezina obitelj prigrlila istinskom toplinom i velikodušnošću, postavljajući samo nekoliko upita.
Nekoliko dana Aleksandar je boravio s njima, polako vraćajući snagu. Dok je njegova priča nosila zagonetnu kvalitetu, ljubaznost, mudrost i duboki mir vidljivi u njegovu pogledu najviše su osvojili Emiliju, nagovještavajući dubinu razumijevanja daleko iznad onoga što je otkrio. Kako je vrijeme prolazilo, putevi Emilije i Aleksandra su se sve više ukrštali. Šetali su šumom, razgovarajući o životu i golemom svijetu koji je ležao izvan granica njezina sela.
Aleksandar je svojim znanjem govorio o mjestima koja Emilia nije mogla zamisliti. Njegove su joj riječi tekle poput pjesme, otkrivajući carstva o kojima je čitala samo u pričama. Jedne večeri, dok su sjedili uz rijeku, Emilija je primijetila bolan izraz u Aleksandrovim očima. “Emilia”, rekao je tiho, “važno je da shvatiš da ja nisam obični putnik.” Ja sam princ, prognan iz svog kraljevstva zbog sukoba u koji se nisam mogao uključiti.
Moja potraga je za utočištem gdje mogu pronaći mir, ali moje srce je negdje drugdje… vezano odgovornostima koje ne mogu zanemariti.” Emilia je bila Zaprepaštena.“ Međutim, ona je osjetila neodoljivu ljubav prema čovjeku ispred sebe. “Alexander,” tiho je promrmljala, “nije važno odakle dolaziš ili tko si. Moji osjećaji prema tebi su stvarni i neće se promijeniti.” Alexander ju je nježno primio za ruku. “Emilia, uzvraćam tvojim osjećajima. Uljepšavaš moj mračni život, ali bojim se da bi nas putevi mogli razdvojiti. Ipak, prije nego što odem, želim te pitati nešto značajno.” Srce joj je lupalo dok je čekala njegov odgovor.
“Pođi sa mnom”, preklinjao je. “Pridruži mi se u mom kraljevstvu, bez obzira na put koji moramo prijeći. Svjesna sam da su pred nama brojni izazovi, ali s tobom uz mene sve je moguće. Emilia je shvatila da odabir ovog puta znači odstup od svega što je ikada znala, ali njezina Odgovor je bio trenutan i nepokolebljiv, prošaptala je, a suze sreće potekle su joj niz obraze. Ispod mjesečine te su se večeri Emilija i Aleksandar zavjetovali jedno drugome na vječnu ljubav. Sljedećeg jutra, ruku pod ruku, napustili su selo, krenuvši na putovanje obilježeno nadom i neizvjesnošću.
Zajedno su trijumfirali nad svim preprekama, na kraju pronašavši novi dom u dalekom kraljevstvu, gdje su njihova srca doživjela pravi mir i sreću. Kako je vrijeme prolazilo, njihova je ljubav ostala postojana – duboka, žarka i vječna. Emilija i Aleksandar utjelovili su sve što su zamislili jedno za drugo, a njihova priča prerasla je u legendu koja se prenosi generacijama, a koja stoji kao dokaz istinske ljubavi koja pobjeđuje sve prepreke i iskušenja.
