Ljudi često imaju potrebu da neke situacije iz svog života i neka iskustva podijele sa drugima na društvenim mrežama. Te ispovijesti su postale popularne a korisnici svoja mišljenja ostavljaju u komentarima.
Putovao sam posvuda godinama. Funkcioniram kao vozač kamiona, živim s ruksakom u ruci, a prebivalište mi je postalo samo kratka stanica između dva polaska. Obično sam koristio telefon da zvoni gotovo bez prestanka danima ili čak tjednima, a onda sam prestao bilježiti broj koliko me dugo nije bilo. Moj život bio je ograničen na stazu, asfalt i tišinu. To ljeto, kao i više prethodnih sezona, nisam bio. Trebao sam ostati na terenu još pet dana, ali posao je završen prije nego što sam namjeravao. pretpostavio sam: “Natjerat ću ih da uživaju.
- Moj suprug, moja djeca… Možda se možemo okupati, što bi nam omogućilo da postanemo obitelj barem na nekoliko dana.” Do kasnih večernjih sati stigao sam pred kuću. Dvorište je bilo mračno. Hodao sam tiho jer sam ih želio iznenaditi, otkucaji srca su mi se ubrzali i uzbuđenje se povećalo jer sam očekivao njihova lica kada su me ugledali na ulazu. Tada je samo jedan pogled na kuhinjski prozor bio dovoljan da u cijeli moj svijet ulije osjećaj rušenja. Moj kum je bio smješten za stolom.
Čovjek kojem sam vjerovao kao rođenom bratu, čovjek s kojim sam dijelio i dobro i zlo. Samo donje rublje na njemu. Supruga kruži oko mene – u prozirnoj spavaćici, s osmijehom kakav dugo nije viđen. Ona ga pozdravlja, dodiruje mu rame, poslužuje ga vinom i čini se da je udana za njega. • U tom su trenutku moje noge bile trajno odsječene. Glava mi je iskusila tutnjavu poput prolaska vlaka, tijelo mi je gorjelo, a srce je pokušalo iskočiti. • Moj bijes je preuzeo kontrolu i moj racionalni proces razmišljanja je izgubljen. Krenuo sam prema ulazu, spreman da ga srušim, da vičem, da ih oboje sastružem sa zemlje. A možda bih to i uspio da se nije dogodio događaj koji me spriječio. Na vrhu stepenica bila je moja mlada djevojka.
Moj mali anđeo, moja jedina prava nagrada. Neuredne kose, s medvjedićem u ruci, gledala me svojim velikim očima. Tiho je rekla: “Tata… ovdje si.” Sada je sve u meni slomljeno. U trenu je sav bijes nestao i zamijenio ga je tiha bol. Shvatio sam – zbog nje se ne smijem baviti onim što sam pokušavao. Da nije imala svoj glas, izgubio bih život i bio bih ovisan o vlastitoj mržnji. Prišao sam joj, uhvatio je za rame i pretvarao se da o tome ovisi život ili smrt. Okrenula sam se od kuće ne izustivši ni jednu jedinu riječ. Otišao sam do svojih roditelja, koji su je vodili sa sobom, ali sam razmišljao samo o jednom: to je bio zaključak.
Te sam večeri napravio izbor. Razvod. Nema više laži, nema više srama, nema više “kumovskog” šamaranja po leđima. Predao sam dokumente. Brak je bio brz jer je bilo dokaza i priznanja. Vjerovao sam da sam završio najteži dio pripovijesti. No, drugi udarac dogodio se brže: sud je moju kćer dao mojoj majci. Ženi koja je lagala, varala, dok sam ja putovao prema njima da im pružim sve što im treba. Često sam pitao: nije li pravda zaslijepljena hladnim papirom? Imaju li godine predanog rada, znoja i poštenja ikakvu vrijednost pred pravilima koja ne poznaju srce?
Sve što sam radio bilo je za njih oboje. Sada moram čekati dopuštenje da je promatram. Svaki put kad je vidim, uvijek će naći put do mog zagrljaja, držeći moje male ruke i šapćući: “Tata, hoćeš li se uvijek vraćati da me nosiš kao onog dana?” Nakon toga progutam knedlu, napravim malo udubljenje u njoj i onda si ponavljam: “Dušo, ovo je trenutak kad si spasio svog oca.” Za slučaj da se sjećate.” Nije svjesna što se dogodilo.
Ne zna iz kakve je tame pobjegla tog dana dok me je gledala i tihim glasom rekla nekoliko riječi. Međutim, ja to znam zbog nje; Izabrao sam živjeti iznad mržnje. I borit ću se protiv toga, bez obzira na sve, jer će tog dana shvatiti koliko mi je važan.
