Jedan od najpoznatijih pisaca sa ovih prostora je Meša Selimović čija su djela poput Tvrđave dio lektira u školama već decenijama. O njegoovm privatnom životu su malo poznate neke činjenice.
Rođen je 26. travnja 1910. godine u Tuzli, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Godine 1930. započeo je studije srpskohrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Daroslav Darka Božić stekao je diplomu 1934. godine, a zatim je od 1935. do 1941. godine radio kao profesor u Građanskoj školi. Godine 1936. preuzeo je dužnost suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. “Bosna ga nikad nije prihvatila jer je ostao vjeran sebi i nije popuštao”, istaknula je Mešina supruga, pronicljiva i samosvjesna žena, kći generala iz Kraljevine Jugoslavije.
- Njezina nepokolebljiva odanost Mesi i njegovim nastojanjima bila je očita, jer je otvoreno izjavila da je spremna pratiti ga bilo gdje, čak i do najudaljenijih krajeva zemlje. Potaknut njezinom predanošću, čini se da će Meša složiti rečenicu “Tko promaši ljubav, promaši život”. Duboko zaljubljen u Daru, Mesha je postao nesvjestan svoje okoline, svim srcem vjerujući da je ona nebeski blagoslov namijenjen njemu. Odlazak iz Sarajeva nije izazvao značajniju zabrinutost kod onih koji su ostali. Ubrzo nakon toga, tjednik “Svijet” je primijetio da će izostanak Meše Selimovića proći prilično nezapaženo uz odlaske Savića i Repčića.
Kako prenosi Balkanpress.com, ova dvojica nogometaša su iz FK Sarajevo prešla u Crvenu zvezdu, čiji je Meša član. Njegovo je podrijetlo izazvalo brojne špekulacije. O svom nacionalnom identitetu Srbina, Selimović je primijetio: “Biti Srbin je slavno, ali i skupo!” Naposljetku, on se suočio s tim pitanjem u svojoj oporuci. Po nacionalnosti se izjasnio kao Srbin, porijeklom iz muslimanske obitelji. Dok se poistovjećuje sa srpskom književnošću, književnu ingenioznost Bosne i Hercegovine, prema kojoj osjeća snažan afinitet, smatra posebnim izvornim književnim središtem, a ne tek podskupom srpsko-hrvatske književne tradicije.
Visoko cijenim i svoj identitet i svoje nasljeđe jer su sastavni dio oblikovanja mog karaktera i utjecaja na moje kreativne napore. Svaki pokušaj razdvajanja ovih komponenti iz bilo kojeg razloga smatrao bi se kršenjem mojih temeljnih prava zaštićenih Ustavom. Šefkija Selimović je bio komandant tuzlanskog kraja, gdje su mu ustaše uništile i zapalile konak i baštu. Krajem 1944. godine primio je neočekivanu vijest da mu je žena preživjela logor, zbog čega se vratio u Tuzlu.
Prazne sobe, koje su bile na brzinu popravljene, zahtijevale su preuređenje u prostor za stanovanje, zbog čega je Šefkija morao uzeti krevet, ormar, stol, stolicu i nekoliko bitnih stvari iz glavne ostave. Ovaj postupak je ocijenjen kao nepopravljiv prijestup, posebno s obzirom na njegov partizanski položaj i činjenicu da su oba njegova brata bili borci i komunisti. Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u gimnaziji u Tuzli, bila mu je prva žena. Poznavatelji je karakteriziraju kao živahnu, okretnu, visoku i vitku; međutim, spominju i njezinu sklonost popustljivosti i naviknutost da sve bude po njenom.
Meša i Desa su zajedno dobili kćer Slobodnak. Ipak, kada je u Beogradu upoznao Daroslavu Božić, kćer kraljevskog vojnog časnika, Meša je prema njoj doživio intenzivnu i nepromjenjivu ljubav, svim srcem vjerujući da je ona Božji dar namijenjen njemu. S druge strane, Darka je Desa toliko mrzila da ju je prozvala preljubnicom, neuspješnicom, razaračicom obitelji i neetičkom osobom. Zbog silne Desine ljubomore, Meša se našao primoran svoje postupke opravdavati pred stranačkim sudom.
Unatoč nelojalnosti bivših saveznika, podmuklim odlascima bivših prijatelja i velikim izazovima s kojima se suočavao uz Darku, Meša se nije htio prepustiti osjećaju poraza. Sljedećih dvadeset godina par je posvetio njegovanju svoje ljubavi odgajajući dvije kćeri. Tijekom ovih godina suočavali su se sa zanemarivanjem, odbacivanjem i prezirom. Za Mehmeda Mešu Selimovića najznačajniji izazov bilo je neodobravanje njegovih suvremenika. 11. srpnja 1982. mirno je preminuo u 72. godini života u Jovanovoj ulici u Beogradu, dok je na televiziji gledao završnu nogometnu utakmicu Svjetskog prvenstva.
