Danas se prisjećamo jednog od velikana srpskog glumišta koji je u svojoj dugoj i plodonosnoj karijeri ostvario veliki broj uloga po kojima će ostati upamćen zauvijek. Riječ je o Ljubi Tadiću i njegovom zanimljivom i uzbudljivom životu.
Ljuba Tadić, koji se smatra jednim od najiznimnijih glumaca u srpskoj i jugoslavenskoj povijesti, imao je privilegiju svjedočiti veličini iz prve ruke i biti upućen u značajne informacije. Njegov buran i nesputan temperament onemogućavao mu je da ostane nezapažen na pozornici; njegova je ekstremna priroda zahtijevala pozornost.
- Žudno je hvatao i odbijao razne uloge, pokazujući u svakom nastupu i svoju ekspresivnu i plahu stranu. Njegovi su kolege Ljubu smatrali doista iznimnim talentom, često uspoređujući ga s Dostojevskim, poznatog po njegovoj izvanrednoj sposobnosti da osvoji publiku svojom nevjerojatnom pojavom, besprijekornim stilom i majstorskom izvedbom.
31. svibnja 1929. godine u Uroševcu je došao na svijet Ljubomir Ljuba Tadić, obilježen mjesto i datum njegova rođenja. Rođen na Kosovu, njega i njegova tri brata odgajala je majka nakon što im je otac, profesor povijesti iz Čača, iznenada preminuo 1933. godine. Unatoč teškim okolnostima, majka je ustrajala.
Nakon što je 1953. godine završio glumačko školovanje kod profesora Joze Laurenčića, kreće u kazališnu karijeru. Prvo je radio u kazalištu Joakim Vujić u Kragujevcu, ali je krasio i pozornice renomiranih kazališta poput Beogradskog dramskog pozorišta, Narodnog pozorišta u Beogradu i Jugoslavenskog dramskog pozorišta.
Osim toga, svoj je talent ispoljio u Ateljeu 212, a čak je 1983. zajedno sa suprugom Snežanom Nikšić bio suosnivač alternativnog kazališta “Magaza”. Danas velika scena Jugoslavenskog dramskog pozorišta u njegovu čast nosi ime “Ljuba Tadić”. Ljuba Tadić bez napora je utjelovio djela Dostojevskog, Becketa, Krleže, Sartrea, Brechta, Tennesseeja Williamsa, Platona, Harwooda i Shakespearea, vješto upravljajući tragičnim i komičnim ulogama kroz različite medije poput kazališta, filma i televizije.
Prema njegovim riječima, sjećanje mu je ispunjeno samo sjećanjima na uspjehe i aplauze, dok sve ostalo namjerno zaboravlja i prešućuje. Ljuba Tadić, renomirana ličnost srpskog glumišta, svojedobno je izjavio kako svoje nastupe nije ograničio samo na kazalište ‘Boško Buha’. Smatrao je da mu je, kao uglednom glumcu, dužnost ne ulijevati strah djeci.
Prošlo je osamnaest godina od njegove smrti 28. listopada, ali njegova ostavština živi kroz brojne značajne likove koje je tumačio. Nestrpljivo je željno iščekivao trenutak kada će se zavjesa spustiti, dopustivši mu da se probije do šanka. I dan danas je ostao vjeran i Zvezdi i Maderi, gdje i danas stoji njegov stol.
- Nakon nastupa osjećam lagani nalet snage. U meni raste iščekivanje dok željno iščekujem završetak emisije, jer to znači da se mogu prepustiti jednoj od svojih omiljenih zabava – posjetiti lokalni pub i uživati u društvu drugih. Za mene postoji nešto doista prekrasno u atmosferi bara nakon kazališnog iskustva.
Pub ima posebno mjesto u mom srcu, posebno onaj na Madeiri. Ljuba, dobitnik nebrojenih priznanja na filmskom i kazališnom planu, ostavio je neizbrisiv trag na svim pozornicama na kojima je išao. Cijenjena jugoslavenska dramska scena sada ponosno nosi njegovo ime, služeći kao svjedočanstvo trajnog nasljeđa koje je Mr. Teatro usadio u buduće generacije. Godine 1983. s trećom suprugom Snežanom Nikšić osniva i vodi kazalište “Magaza”. Osvrćući se na to razdoblje, prisjeća ga se kao vremena osobnih trzavica.
Trebao mi je cijeli život da shvatim da zaista izvanredni pojedinci posjeduju minimalnu taštinu. Snežana, koja me izbavila iz osobnog pakla, naučila me je ovu vrijednu lekciju. U trenutku kad sam je ugledao na probi u Ateljeu, činilo mi se kao da se sunce ukazalo preda mnom. Snežanina zanosna ljepota bila je neosporna, iako je bila udata.
Progoneći Snežanu ulicom Lole ribara, uspio je uspostaviti kontakt s njom. Nije bilo srama u mojoj potrazi za njom, jer je to poticala ljubav. Čovjek koji je zarobljen ljubavlju nema razloga da se stidi, sve dok su njegovi postupci časni. Na kraju se Snežana razvela i odlučila da život dijeli sa mnom.
Od tog trenutka razvijala se ljubavna priča koja je trajala nevjerojatnih 25 godina, a završila je tek njegovom smrću. Dana 28. listopada 2005. svijet se oprostio od cijenjenog glumca, čija je smrt obilježena sprovodom na kojem su sudjelovale kazališne trupe i predstavnici vlasti. Memorijal je zaključen dirljivim odavanjem počasti, dok je publika slušala snimljenu izvedbu glasovitog Sokratovog solilokvija iz drame “Sokratova obrana i smrt”, svjedočanstvo Ljubinog iznimnog talenta na pozornici.
Došao je trenutak za naš odlazak, ja odlazim u carstvo smrti, a ti nastavljaš svoje putovanje kroz život. Ishod ostaje neizvjestan, jer nitko ne može predvidjeti kod koga će doći do poboljšanja. Prema izvještajima, prije nego što je preminuo, doživio je transformativno iskustvo, pronašao je utjehu i vjeru u Boga, te je naposljetku postao pobožni vjernik.
