Manastir Ostrog koji se nalazi u Crnoj Gori je za veliki broj pravolsavnih vjernika jedno od najvažnijih svetišta i mnogi ga hodočaste da bi se molili za zdravlje i mir svojih najbližih. Danas vam donosimo iskustvo jedne žene koja ga je podijelila sa javnosti.
Luna, Kruševljanka, više od dva desetljeća živi u Londonu; ipak je zadržala snažnu svijest o svom rodnom mjestu i kulturnoj baštini. Unatoč raznim poteškoćama povezanim sa životom daleko od Srbije, uspješno je održala duboku povezanost sa svojim korijenima i tradicijom. Manastir Ostrog za nju ima veliko značenje, izaziva intenzivna osjećanja. Tijekom proteklih nekoliko godina tri puta je sa svojom djecom posjetila ovo sveto mjesto, vjerujući da će u njegovom svetom okruženju otkriti mir. Nakon tih posjeta, uslijedilo je duže razdoblje tijekom kojeg njezin povratak nije bio moguć.
- Svaki put do Ostroga nailazio je na razne prepreke. Iako je željela da se još jednom pokloni svetim moštima Svetog Vasilija Ostroškog, sudbina se urotila da osujeti njene namjere. “Prije dva desetljeća dao sam otkaz na prosperitetno mjesto u Direkciji za urbanizam u Kruševcu i preselio se u London sa svojom djecom blizancima, sinom i kćeri. Ta je odluka označila pohod u nepoznato. Bili smo nesigurni što nas čeka i kako ćemo se priviknuti na novo okruženje.
Za postizanje stabilnosti trebalo nam je punih pet godina, Luna. S vremenom se pojačala njezina želja za ponovnim posjetom ostrogonskim svetištima. Ipak, svaki pokušaj da se dogovori posjet kulminirao je frustracijom. Iako su se planovi nerijetko stvarali mjesecima unaprijed, isprečile su se neočekivane obveze, obiteljske situacije ili sveprisutni sentiment da “nije vrijeme”. Tako je proteklo razdoblje od dvadeset i pet godina. “Bilo sam pokušaja da obiđem preko turističkih agencija u Srbiji i Londonu, dogovarala sam izlete sa različitim saputnicima.
Ipak, kroz te napore sam shvatila da se ne bira odlazak u Ostrog, već da je to putovanje koje se odvija kada St. Jednog dana smo tri prijateljice i ja krenule na put i sve se odigralo izuzetnom lakoćom i brzinom”, napominje Luna. nasmiješen. Faza planiranja izvedena je iznimno jednostavno, jer su omogućili nabavu avionskih karata, koordiniran smještaj i organizirali prijevoz do samostana. „Unatoč strmini i krivudavosti puta do Ostroga, ovaj put smo ga prešli bez ikakvih izazova. Činilo se kao da nas vodi neka nevidljiva sila. Po dolasku u samostansko dvorište svi znaci umora su nestali u trenutku.
Duboki osjećaj spokoja i mira poslužio je kao temelj moje rasprave. “Kad je redovnik otkrio postojanje rupa u samostanu, uzeo me za ruku i uveo je u jednu od njih, otkrivajući vodu unutar stijene – pravo čudo”, razmišlja Lunahu Brimsia, koji mi je pomogao osloboditi dušu i omogućiti mi da odbacim teret koji sam godinama nosio. Unatoč tome što je samostan često napučen brojnim pojedincima, u njegovim okvirima vlada osebujna i spokojna tišina. Svaka odaja prožeta je atmosferom uzvišene prisutnosti, dok područje u kojem se nalaze relikvije svetog Vasilija zrači izuzetnom energijom i duhovnom snagom.
Na ulazu u samostan izričito je navedeno pravilo odijevanja: žene moraju nositi suknje i šalove, a muškarci duge hlače i košulje dugih rukava. Brojni posjetitelji donose darove za redovnike, poput kave, šećera, ulja i drugih potrepština, a uobičajeno je davanje dobrovoljnih priloga u skladu s tradicijom. Nakon izlaganja moštiju svetog Vasilija, pobožni često upisuju imena svojih dragih – bilo za njihovo zdravlje, bilo za pokoj duše – imena koja kasnije redovnici ugrađuju u svoje molitve. Drevni propis nalaže da se iz Ostroga ne smije iznositi ništa manastirsko, čak ni kamen ili cvijet. Ipak, vjernicima je dopušteno uzeti svetu vodu i ulje iz kandila, koji se mogu nabaviti u samostanskoj trgovini.
Uvriježeno je vjerovanje da sveti Vasilije svake noći posjećuje manastir, a redovnici svako jutro pronalaze crne mrlje na njegovim čarapama. Stoga mnogi vjernici koji dolaze u samostan prinose darove kao što su vunene čarape, ulje i vino, vjerujući da će svojim prilozima pridonijeti duhovnom miru i blagostanju. Nadalje, brojni pojedinci preko noći uz lijes stavljaju predmete svojih najmilijih, koji nisu u mogućnosti posjetiti svetište, s namjerom da se ti predmeti nakon toga vrate vlasnicima.
I dok se mogu pojaviti pitanja kome je zabranjen ulazak u manastir Ostrog, istina je da svi koji pristupe s istinskom iskrenošću i poštovanjem prema svetinji naiđu na toplu dobrodošlicu. Manastir Ostrog ne djeluje samo kao molitveno mjesto, već i kao utočište unutarnjeg pomlađivanja, gdje vjernici pronalaze utjehu i traže rješenja za svoja egzistencijalna pitanja.
