Žene su obično po prirodi takve da se više brinu za druge nego za sebe, iako bi bilo bolje da nauče da stavljaju sebe na prvo mjesto. Psiholog je nedavno otkrio čak 5 mudrih lekcija koje svaka žena treba da zna.
Od ranog početka, djevojke su suptilno, ali snažno usmjerene na potragu za idealima ljepote, pristojnosti, tišine, skromnosti i ljubaznosti. Smjer nije uvijek eksplicitan; dolazi iz medija, obrazovanja, obitelji i kulture općenito. Unutar ovog okruženja, djevojke započinju proces formiranja slike o sebi često više na temelju onoga što bi trebale biti nego na temelju sebe. I proces se nastavlja sve većom snagom dok one izrastaju u žene – žene koje se suočavaju s nemogućim standardima na sve moguće načine – kako izgledaju, što rade. Upravo ovdje žene trebaju biti opremljene snažnim samopouzdanjem i dubokim samopoštovanjem;
- Stručnjaci za razvoj žena i emocionalno zdravlje ističu pet temeljnih lekcija, ne kao puki luksuz, već kao temelj. Samoljublje nije sebičnost, već je temelj zdrave egzistencije svih onih žena kod kojih prevladava osjećaj da je samomaženje obavezno. Moraju ispuniti uloge nečije kćeri, sestre i prijateljice, a kasnije i majke ili partnerice. Samoljublje ne treba poistovjećivati s idejama samougađanja ili sebičnosti; ono je osnovni uvjet na kojem se treba temeljiti odnos prema svijetu. Žena koja voli sebe ima pravo na odmor, podršku, razumijevanje i radost – pravo je vješto u ovom kontekstu.
Bez osjećaja krivnje ona ne osjeća krivnju prakticirajući upravo to. Brinući se o svom fizičkom, mentalnom i emocionalnom blagostanju, žena će imati više snage i empatije pomoći drugima, crpeći iz izvora unutarnje ravnoteže, a ne iz umora. 2. Samopoštovanje je najbolje promatrati kao dvostruku funkciju: ono i štiti i usmjerava postignuća. Sile sumnje u sebe i niskog samopoštovanja počinju rano, često izbijaju na površinu u osnovnoj školi. Djevojke često počnu preispitivati svoju vrijednost u usporedbi s drugima – dobivaju poruku da “nisu dovoljno dobre”.
Djevojčice se moraju naučiti da gledaju prema unutra radi provjere, da pronađu osobni pogled koji omogućuje prepoznavanje i prihvaćanje individualnih talenata, interesa i osobnih granica. Samopoštovanje ne dolazi izvana; to je unutarnji osjećaj dostojanstva i sigurnosti koji ženama daje snagu da se ne odluče za prosječnost u profesionalnom životu, prijateljstvu ili ljubavi. Žena koja ima vlastitu vrijednost pokazuje gađenje prema nepoštovanju, neće sudjelovati u toksičnoj vezi bilo koje vrste ili se baviti poslom koji je prepreka njezinu napredovanju.
3. Postavljanje granica je izraz samopoštovanja. Djevojčice se uče da budu “fine”, izbjegavaju sukobe i pokušavaju ne reći “ne”, što se zapravo pokazalo kao ključna riječ za održavanje njihove dobrobiti. Postavljanje granica nije zlobno ili gadno; to znači znati gdje prestaju vaše odgovornosti i počinju odgovornosti drugih. Žena koja razumije koncept postavljanja granica moći će izbaciti ono što ne odgovara njezinim granicama, držati distancu od onih koji joj uzimaju energiju i zadržati svoj osobni prostor.
To ne znači da je tvrda srca; to znači da ima mudrosti prepoznati potrebu za samozaštitom. Neuspjeh nije kraj; to je dio putovanja. Savršenstvo je konstrukt za koji žene plaćaju visoku cijenu jer dovodi do stresa, zabrinutosti i osjećaja nedostatnosti. Istina, neuspjeh je neizbježan aspekt života. Pojedinci koji nastoje postići više također moraju prihvatiti činjenicu da će ponekad doživjeti neuspjeh. Ova stvarnost je u redu. Umjesto osjećaja da nisu na visini, žene bi svaku grešku trebale shvatiti kao svojevrsno iskustvo. Svaka pogreška uči lekciju, a svako odbijanje utire put novim iskustvima.
Djevojčice bi trebale biti odgajane da znaju da njihovi neuspjesi nisu stvar srama, već veliko iskustvo učenja. Hrabru ženu ne definira nepostojanje pogrešaka, već ono što može učiniti iz njih: kako se može uzdići, učiti i rasti. Emocije ne treba smatrati slabošću, već sredstvom usmjeravanja. U većini modernih okruženja, potiskivanje emocija smatra se činom zrelosti i označeno je pod naslovom “dobre naravi”. Djevojčicama se govori da ne budu “preosjetljive”, da ne plaču, da ne pokazuju ljutnju i da potiskuju osjećaje. Ali ne treba ih promatrati kao protivnike; treba ih promatrati kao važne pokazatelje naših unutarnjih potreba i granica. Žena sa sposobnošću identificiranja i izražavanja svojih osjećaja, riječi koje opisuju njezino stanje uma – bila ona tužna, ljuta, uplašena ili radosna – ima mnogo dublju vezu sa samom sobom. Ona zna kada nešto nije u redu, kako potražiti pomoć i može sama govoriti u svoje ime. Gradivni elementi emocionalne pismenosti postavljaju se u djetinjstvu i jednako su važni kao i svi drugi oblici znanja koje djevojčice stječu.
