Larisa i Vladimir ukrcali su se na let 811 za zračnu luku Komsomolsk-on-Amur 24. kolovoza. Nisu ni slutili da će dok se zrakoplov bude uzdizao, njihove težnje biti ostavljene iza sebe, nezamislive i nedostižne.
Usred leta dogodio se razoran sudar između aviona koji je prevozio 38 putnika i brzog vojnog zrakoplova TU-16. Iznenadno približavanje vojnog zrakoplova nije ostavilo priliku drugim zrakoplovima da odgovore. Nažalost, većina putnika izgubila je živote u snažnom sudaru.
Larisa se živo sjećala trenutka udara, gdje su krov i krila trenutno bili otrgnuti, ostavljajući samo prodoran zvuk krika. Kad sam pogledao svog supružnika, suočio sam se s beživotnim stanjem njegovog bića. Istog trena me je obuzela ogromna sigurnost, predviđajući moju skoru smrt.
Larisa se prisjetila jedne scene iz filma koja se vrti oko pada aviona, gdje se mlada djevojka drži za svoje sjedalo prije nego što se spusti u dubinu džungle, ispričala je. Shvativši potrebu da ublažim udarac, odlučio sam pronaći mjesto i pripremiti se za nadolazeći pad.
U trajanju od osam minuta, Larisa se čvrsto držala za svoje sjedalo dok se spuštala s olupinom, potpuno svjesna da ju svaka sekunda koja prolazi dovodi sve bliže smrti. Međutim, iznenadnom igrom sudbine, nekoliko trenutaka prije konačnog spusta, pred njezinim se očima materijalizirala gusta šuma. Njezino je sjećanje naglo prestalo, samo nekoliko trenutaka prije nego što je pala u nesvijest.
Dok je Larisa naglo otvorila oči, pogled joj je odmah pao na beživotno tijelo njezina supruga, smješteno samo nekoliko metara od mjesta na kojem je ležala. Prizor je bio ništa manje nego mučan, izazivajući u njoj osjećaj tjeskobe i tuge. Činilo se kao da su njegovi posljednji trenuci bili pokušaj da je ugleda posljednji put, tihi oproštaj urezan na njegovu licu.
U svojoj očajničkoj potrazi za pomoći, Larisa je zašla u dubine sibirske šume na dva dana. Sa svakim trenutkom njezin optimizam za spašavanje se smanjivao. No, trećeg dana na nju je nabasao ribar, čime je njezina muka prekinuta. Primijetio sam da je moja obitelj preuzela inicijativu da iskopa moje posljednje počivalište. Objava opsežnog popisa putnika uključivala je i obavijest o umiješanosti moje obitelji.
U sovjetskim novinama uopće se nije spominjao ovaj tragični događaj. Sudar dvaju zrakoplova sovjetska je tajna policija odmah prikrila. Najmiliji žrtava se upućuju na šutnju i uskraćuju im se mogućnost da odaju počast i raduju se sjećanju na svoje najmilije. Po Larisinom konačnom dolasku u zdravstvenu ustanovu, njezina je odaja bila pod budnim okom skupine uniformiranih osoba.
Larisa je napomenula da je njezinoj majci savjetovano da šuti, a rodbini i prijateljima je zabranjen dolazak u posjet. Tek su 2000-ih svi zamršeni detalji tragedije izašli na vidjelo, godinama nakon što se dogodila.
Jedina osoba koja je izašla iz razorne tragedije neozlijeđena bila je Larisa, koja je izdržala dugotrajnu borbu da se oporavi od ozljeda. Unatoč mukotrpnom putu, na kraju je smogla snage ponovno izgraditi svoj život i iskusiti radost majčinstva s rođenjem sina.
Gledajući ove fotografije snimljene godinama nakon incidenta, doista je izvanredno svjedočiti razmjerima preživljavanja ove žene. Prema Larisinim riječima, vojska snosi odgovornost za neuvažavanje prisutnosti putničkog zrakoplova koji je letio istom putanjom.
Svake godine 24. kolovoza obilježavam spomen svog drugog rođenja. Postoji dugotrajan osjećaj da djelić mog bića ostaje suspendiran u tom trenutku, odbijajući pronaći svoje mjesto. I spoznaja je da će taj osjećaj zauvijek trajati.
