U današnjem članku vam pišem o jednoj nevjerojatnoj životnoj avanturi koju sam doživjela sa 56 godina, kada sam, potpuno iznenadila sebe, napustila svoju domovinu po prvi put. ….
Nikada nisam vjerovala da ću otići izvan zemlje u kojoj sam odrasla. Moje godine su bile ispunjene poslom, brigama i rutinom, a putovanja su bila samo daleki san koji su svi drugi sanjali osim mene.
Nikada nisam imala ni priliku ni želju da napustim svoju zemlju. Iako su mnogi moji prijatelji često putovali, za mene to nikada nije bilo važno.
Vjerovala sam da imam sve što mi je potrebno tu, kod kuće. I onda je došla ona. Moja kćerka. Imala je svojih ideja i snova, ali jedna je bila drugačija od svih ostalih.
„Mama, pronašla sam povoljan let za Pariz! Moraš da ideš! To je grad ljubavi, oduvijek si željela da ga vidiš. Moramo ići!“
- I tako je počelo. Njena energija, njen entuzijazam, jednostavno nisu mi ostavili izbora. Morala sam da krenem. Iako nisam bila sigurna, nisam imala nijedan razlog da odbijem njenu želju. Za mene, Pariz je uvijek bio samo apstraktan pojam – grad ljubavi, kao što su svi govorili, ali nikada nisam stvarno vjerovala da bih tamo mogla otići.
Za nju, to je bio svijet o kojem je maštala, a za mene – ispunjenje sna. Pristala sam i odlučila, po prvi put, da se opustim i prepustim. Iako mi je bilo čudno napustiti moju udobnu zonu, osjećala sam da je pravo vrijeme da učinim nešto za sebe, nešto što nikada nisam radila. I, naravno, uz njenu pomoć, osjećala sam se sigurnom.
Na aerodromu, sve je bilo pomalo zbunjujuće. Nikada nisam imala iskustva sa letovima, a ni sa velikim zgradama i gužvama. Bilo je to previše za mene, ali kćerka je bila uz mene, sve je objašnjavala, smirivala. I tako, na kraju smo stigle do terminala i tada se dogodila ona stvar koja će mi zauvijek ostati urezana u pamćenju.
- Dok smo išle prema našem letu, nenamjerno sam naletela na nekog na aerodromu. Pogledala sam ga i izvinila se. „Jao, izvini!“ rekla sam, ali nije to bio običan čovjek. Bilo je to lice koje ću pamtiti do kraja života. Ispred mene je stajao muškarac sa osmijehom na licu. Njegove oči su bile pune pažnje, a njegov osmijeh me obasjao kao da je cijeli svijet odjednom stao. Da, bila sam zbunjena, ali onda sam shvatila da se nalazim u potpuno novoj realnosti – jednom gdje ništa nije bilo onako kako sam zamišljala.
Za mene, to je bio početak nečega velikog. Nije bilo važno što je on bio samo slučajan susret. On je postao simbol onoga što je bilo pred nama – nevjerojatnog putovanja, kako fizički, tako i emotivno. Putovanje koje je započelo kao običan odlazak u Pariz postalo je mnogo više. Moje srce je bilo ispunjeno novim osjećajem slobode i hrabrosti. Možda je to bio samo trenutak, ali za mene je bio početak nečega što nisam mogla ni zamisliti prije.
- Ponekad život dolazi do nas u obliku malih, neplaniranih trenutaka koji nam otvore oči. Iako nisam bila sigurna da li sam sposobna da uživam u tako nečem, na kraju sam shvatila da je upravo to ono što mi je bilo potrebno. Pariz nije bio samo grad. To je bila prilika da se oslobodim, da se suočim sa svojom nesigurnošću i prihvatim život bez straha.
Za mene, ovo nije bilo samo putovanje u Pariz. To je bilo putovanje u vlastitu slobodu, kroz ljubav prema svojoj kćerki i prema sebi.
