U danasnjem članku- razmatramo tri životne mogućnosti koje se najčešće otvaraju pred osobama starijim od 70 godina: ostanak u vlastitom domu, preseljenje kod djece ili život u domu za starije i organizovanoj stambenoj zajednici….
Odluka o tome gdje i s kim živjeti nakon 70. godine zavisi od zdravstvenog stanja, potrebe za pomoći, finansijskih mogućnosti i ličnih želja starije osobe. Samostalan život može sačuvati privatnost i osjećaj kontrole, zajednički život s djecom donosi bliskost i svakodnevnu podršku, dok domovi za starije i organizovane zajednice nude sigurnost, njegu i društvene kontakte. Nijedno rješenje nije jednako dobro za sve, zbog čega starija osoba treba aktivno učestvovati u razgovoru i konačnoj odluci.
Godine mogu donijeti fizičke i emocionalne promjene koje utiču na svakodnevno funkcionisanje, pa pitanje mjesta stanovanja postaje mnogo više od izbora adrese. Ono obuhvata sigurnost, dostupnost pomoći, očuvanje privatnosti, kontakte s drugim ljudima i mogućnost da osoba nastavi donositi odluke o vlastitom životu.
Ne postoji odgovor koji bi odgovarao svakoj porodici. Neko i nakon 70. godine može samostalno obavljati svakodnevne obaveze i želi ostati u poznatom prostoru, dok je drugoj osobi potrebna redovna pomoć djece ili organizovana njega. Zato izbor treba uskladiti sa stvarnim potrebama, ali i sa željama osobe o čijem se životu odlučuje.
Tri moguće opcije
Starija osoba može ostati u vlastitom domu, živjeti s djecom ili se preseliti u dom za starije odnosno organizovanu stambenu zajednicu. Svaki izbor donosi drugačiji odnos između samostalnosti, pomoći, sigurnosti, troškova i društvenog života.
Ostanak u vlastitom domu čuva osjećaj samostalnosti
Za mnoge osobe starije od 70 godina ostanak u vlastitom domu predstavlja najpoželjnije rješenje. Poznato okruženje omogućava im da zadrže ustaljene navike, privatnost i kontrolu nad svakodnevnim odlukama. Ako su fizički i mentalno sposobne za takav način života, samostalnost im može pomoći da sačuvaju osjećaj dostojanstva.
Ipak, život bez drugih članova domaćinstva ima i praktične izazove. Usamljenost može postati izraženija kada osoba nema dovoljno kontakata s porodicom, prijateljima ili drugim ljudima. Zdravstvene poteškoće također mogu predstavljati veći rizik ukoliko u blizini nema nikoga ko bi brzo primijetio problem i pružio pomoć.
Važan dio procjene čine i troškovi. Režije, održavanje doma i eventualno angažovanje dodatne pomoći mogu biti značajno opterećenje. Zbog toga želju za ostankom u vlastitoj kući ili stanu treba povezati s realnim mogućnostima da se prostor održava i da potrebna podrška bude dostupna.
Određene sigurnosne mjere mogu olakšati nastavak samostalnog života. Protuklizne podloge mogu smanjiti opasnost od nezgoda, alarmni sistemi povećati sigurnost, a redovne posjete porodice ili prijatelja osigurati kontakt i pomoć. Na taj način osoba može zadržati veliki dio svoje nezavisnosti, a da pritom ne ostane potpuno bez podrške.
Zajednički život s djecom traži bliskost, ali i jasne granice
Druga česta mogućnost jeste preseljenje kod djece ili organizovanje zajedničkog porodičnog života. Ovakav izbor naročito je prisutan u tradicionalnijim sredinama, gdje se smatra prirodnim da članovi porodice brinu jedni o drugima. Njegova velika prednost jeste emocionalna bliskost i saznanje da starija osoba nije sama.
Život s djecom može donijeti pomoć u kućanskim poslovima, praćenju terapije i odlascima na medicinske preglede. Istovremeno pruža više prilika za svakodnevni kontakt s unucima, što može pozitivno djelovati na mentalno stanje starije osobe. Podrška je dostupnija, a članovi porodice mogu lakše primijetiti promjene u njenim potrebama.
Zajedničko stanovanje, međutim, ne znači automatski da će svi problemi biti riješeni. Različite navike, dnevni rasporedi i očekivanja mogu izazvati nesuglasice. Starija osoba može izgubiti dio ličnog prostora ili steći osjećaj da je postala teret, posebno ako se o obavezama i granicama nije razgovaralo prije preseljenja.
Za uspješan život pod istim krovom potrebna je otvorena komunikacija svih članova porodice. Treba jasno odrediti koliko privatnosti svako očekuje, koja pomoć je potrebna i kako će se dijeliti svakodnevne obaveze. Takav razgovor omogućava da podrška ne preraste u potpun gubitak samostalnosti osobe kojoj je namijenjena.
Razgovor prije odluke
Prije promjene mjesta stanovanja potrebno je razgovarati o privatnosti, svakodnevnim obavezama, potrebnoj pomoći i troškovima. Dogovor nije konačan za sva vremena, jer se rješenje može prilagođavati promjenama zdravstvenog stanja i životnih okolnosti.
Organizovana zajednica može objediniti njegu i društvenu podršku
Domovi za starije osobe i organizovane stambene zajednice predstavljaju treću mogućnost. Njihova prednost može biti viši nivo njege, sigurnije okruženje i dostupna socijalna podrška. Boravak među drugim ljudima također može smanjiti izolovanost, pod uslovom da je osoba uključena u život zajednice i da se prema njoj postupa s poštovanjem.
Prilikom razmatranja ove opcije važnu ulogu imaju finansijska pristupačnost i kvalitet usluga. Nije dovoljno posmatrati samo dostupnost smještaja. Potrebno je procijeniti hoće li okruženje odgovoriti na potrebe starije osobe i omogućiti joj sigurnost, odgovarajuću njegu i kontakt s drugim ljudima.
Preseljenje u organizovanu zajednicu ne bi trebalo posmatrati samo kao odricanje od dotadašnjeg načina života. U određenim okolnostima ono može ponuditi podršku koju nije moguće osigurati samostalnim životom ili boravkom kod djece. Ključno je da osoba ne bude izolovana i da se njene potrebe, navike i dostojanstvo uvažavaju.
Najvažniji kriteriji
Sigurnost, poštovanje, emocionalna ispunjenost i sloboda izbora trebaju imati prednost bez obzira na odabrani oblik stanovanja. Mjesto života ima značaj, ali kvalitet odnosa i pažnja koju osoba dobija jednako snažno utiču na njenu svakodnevicu.
Odluku ne bi trebalo donositi mimo starije osobe niti je ostaviti da se sama nosi sa svim pitanjima koja preseljenje ili nastavak samostalnog života mogu otvoriti. Njeno učešće u razgovoru presudno je za očuvanje prava da odlučuje o vlastitoj budućnosti. Starost sama po sebi ne bi trebala značiti gubitak glasa u porodičnim odlukama.
Porodica zajedno sa starijom osobom može razmotriti sadašnje potrebe, dostupne mogućnosti i promjene koje bi se mogle pojaviti. Fleksibilan dogovor omogućava prelazak na drugačiji oblik stanovanja ako se okolnosti promijene. Tako se odluka ne svodi na izbor koji se mora zadržati bez obzira na sve, već na rješenje koje se prilagođava stvarnom životu.
Konačno, kvalitet života poslije 70. godine ne određuje samo to živi li osoba sama, s djecom ili u organizovanoj zajednici. Važno je da ne bude zaboravljena ili marginalizovana, da ima potrebnu pažnju i da učestvuje u odlukama. Najprimjerenije mjesto za život zato je ono u kojem se mogu očuvati sigurnost, dostojanstvo, podrška i najveća moguća mjera lične slobode.
