Postoji vjerovanje da ovaj manastir donosi samo sreću i dobro u Vašim životima. Mnogi govore iz svog iskustva da je nakon posjete ovom manastiru sve loše nestalo iz njihovih života.
Manastir Kakovo doprinosi, među mnogim samostanima koji brižno održavaju duhovnu baštinu pravoslavnog vjerovanja, zbog svojih raznolikih tradicija i običaja koji privlače interes hodočasnika iz cijelog svijeta. Nalazi se na obali Halkidikija, blizu Jerisosa i Uranopolisa. Ovaj manastir, poznat kao metoh Hilandara, prima sve koji to žele, bez obzira na pol i veru. Jedno od mesta gde manastirska loza Svetog Simeona, živi znak vere, ima najveću posetu jeste to što je loza, kaže predanje, nikla iz praznog groba Svetog Simeona Mirotočivog, poznatog i kao časnog župana Stefana Nemanje.
Ova loza sama cvjeta stoljećima, autonomno cvjetanje čudesne prisutnosti sveca, predstavljajući ga trajno. Blagoslivlja one koji u njega vjeruju i svojim molitvama ispunjavaju njegove želje. Hodočasnici koji doista tamo odu osjećaju i svjedoče duhovni utjecaj i snagu posjeta samostanu. Mnogi parovi pripovijedaju svoje priče o plodnosti, začeću djeteta nakon molitve u samostanu i konzumiranja grožđa ove loze. Takva iskustva jačaju vjeru u iznimnu moć samostana i njegovu povijesnu lozu. O ulozi manastira na duhovnom putu svjedoči manastir Kakovo kao vjerski centar i utočište mira i utjehe.
Crkva Svetog Nikole, tamjan, tišina prirode naokolo i spokojni, spokojni zidovi koji nose povijest stoljećima unatrag pozivaju na jedno jedinstveno iskustvo kao sudionika u potrazi za duhovnim pomlađivanjem. Manastir Kakovo je enklava vjere, tradicije i čuda – same suštine svetosti. Iz loze svetog Šimuna, odnosno simbolizirajući nutarnju, vječnu snagu vjere i nade, koju sudionici protežu iznad i iznad okvira svoje povijesti u suvremenost, za ljude koji trebaju duhovnu obnovu i vjeruju u molitvu kao spasiteljicu, hodočašće u taj samostan je ispunjenje i mir.
Bonus tekst
U današnjem modernom društvu čokolada je glavna namirnica – možda najcjenjeniji slatkiš na svijetu. No, ipak, krenimo ne tako lakim putem njegova razvoja. Prije više tisuća godina, u samom srcu drevnih srednjoameričkih civilizacija, sve je počelo – gdje je počelo pravo podrijetlo čokolade, a uloga koju je odigrala bila je nešto bitno drugačije od onoga što znamo danas. Prvi ozbiljniji korisnici bili su Maje. Zatim su došli Asteci. Iskoristili su zrno za stvaranje pića poznatog kao cocolatl.
Ovaj izrazito gorak i drvenast napitak priprema se bez šećera: pržena i mljevena zrna najprije se otope u vodi, kasnije dodaju začinsko bilje, a na kraju ljute papričice. Više od same hrane, daleko iznad puke prehrane ili kulinarskog užitka, predstavljalo je slavljeničko iskustvo u tehničkom obliku. Vjerovalo se da daje snagu, takva svojstva da je i danas osnovna namirnica. Vladari, uključujući i osobu poput Moctezume, vjerovali su da će im dati snagu i koncentraciju ako ga jedu svaki dan. Kako je imao značaj izvan svog okusa.
Grah je bio oblik valute, povijesni izvještaji nam govore da se za deset zrna može kupiti pila, a za sto zrna komad fine tkanine. Kako je nadišao puku hranu, učinivši je hranom, vrijednošću i ponosom, simbolom duhovnosti. Prilikom ulaska španjolskih konkvistadora u Novi svijet u 16. stoljeću, ovo najznamenitije piće dospjelo im je u ruke. Bio je to gorki napitak s kojim se nisu baš najbolje snašli, ali su se upoznali s njegovom važnošću prije nego što su ga vratili na Europski sud. U Europi je prvi put isprobana oko 1500. godine. Prvi put su se zeznuli od okusa čokolade u Španjolskoj.
Zatim su ga zasladili, izostavivši ljute začine i dodavši šećer i cimet, pa je nastao puno mekši i ukusniji sastav koji je pronašao okus po aristokraciji starog kontinenta. Dugo je vremena ostao čisti proizvod masovne potrošnje i značajnije industrijske proizvodnje, stupanj pristupačnosti prosječnoj osobi. Simbol luksuznog proizvoda napokon je postao pristupačan širokom sloju potrošača. Njime počinje nova era za čokoladu – 19. je stoljeće, a Švicarska dolazi u prvi plan kao vodeća nacija za daljnji razvoj tehnologije proizvodnje. Godine 1828. masovna proizvodnja krenula je snažnim koracima jer je došlo do napretka u metodi ekstrakcije kakao maslaca. Veliki pomak dogodio se 1875. godine kada je u suradnji s Henrijem Nestleom Daniel Peter predstavio prvu mliječnu čokoladu koja je koristila mlijeko u prahu. Ovaj revolucionarni izum promijenio je cjelokupnu teksturu, okus i oblik čokolade mijenjajući je iz napitka u čvrsti desert.
