Baka Milena Pavićević, nastanjena u centru Gnjilana, ima 87 godina i živi sama u kući koja je oronula. Nema knjiga kojima bi zaokupila vrijeme i izolirana je jer joj ne dolaze posjetitelji osim pasa lutalica koje hrani korom kruha. Unatoč mjesečnoj mirovini od 200 eura, teško spaja kraj s krajem jer je to jedva dovoljno da pokrije osnovne potrebe poput računa i hrane. Iako se može činiti teškim, prednost je u tome što je vegetarijanka jer si ne može priuštiti kupnju mesa.
Moja poznanica Svetlana, koja radi na Kosmetu, obavestila me je o baki Mileni. Tijekom boravka u Gnjilanu prije osam godina naišla je na stariju gospođu koja je predano čuvala pse. Svetlana je neke sterilizirala, neke udomila, a ljubaznoj baki osigurala deke i garderobu. Dugo nije znala gdje se starica nalazi sve dok se nije vratila u Gnjilane sa svojim talijanskim kolegama zbog posla. Dok su prolazili uličicom iza centra, primijetili su da su vrata u malom dvorištu odškrinuta.
Prošlo je osam godina otkako sam posljednji put vidjela svoju baku Milenu, ali me je ipak prepoznala. Nažalost, njezin dom i okolica izgledali su još oronuliji nego prije. Baka Milena se toliko sramila da nas je zamolila da ne ulazimo unutra. Dok smo bili tamo, Ali je izvukao vrećicu bombona, koje je nazvao “crnačkim” bombonima, rekavši nam da je unutra 18 komada i da svatko treba uzeti šest. Svetlana, koja je strastvena ljubiteljica pasa, sa sobom je donijela 20 kg hrane za pse. Čak je i lokalni vlasnik tvornice, Albanac, obećao donirati hranu za pse. Talijani koji su nas pratili bili su toliko dirnuti da su za baku Milenu kupili deset vrećica hrane, uključujući tjesteninu, rižu i povrće.
Svetlana napominje da on posjeduje jezik oštar kao britva i bistar um. Čini se da je upućena u niz tema, raspitujući se o isporuci srpske robe na Kosmet i nepostojanju novina. Čini se da siromaštvo pogoršava njezin osjećaj izoliranosti, pa je zatražila pomoć u nabavi srpsko-turskog rječnika s namjerom da nauči jezik. Osim toga, Svetlana je izrazila želju da dobije djela Maksima Gorkog i drugih autora.
Nemam više na koga da se oslonim, ali sam zadovoljan. Prisjeća se svog rođenja 18. studenoga 1936. u Skoplju, gdje su joj roditelji bili stacionirani. Na Kosmetu je od 1946. Njeno školovanje uključuje osnovnu školu i pauzu u gimnaziji. Nikada se nije zaposlila i ostala je neudana, bez živih članova obitelji. Trenutno živi u kući svog djeda po majci, koja se nalazi na parceli veličine nešto više od jednog jutra. Struktura kuće sastoji se od hodnika, male sobe i velike sobe, a izgrađena je oko 1970. godine. Kuća se unatoč starosti prenosi generacijama, a vlasnik je peti ili šesti u lozi. Prema pričanju njene bake Milene, kuća je sagrađena u tursko vrijeme. Iako postoji pristup struji, voda je dostupna samo vani u dvorištu. Na priloženoj fotografiji lim iznad krova označava mjesto hodnika koji je nekoć vodio u kupaonicu, ali su cijevi u međuvremenu uklonjene. Preživljava isključivo od očeve mirovine koju prima od svoje 45. godine.
“Nabavljam ga iz Beograda za manje od 24.000 dinara. Svakog ponedjeljka idem u Šilovo da podignem mirovinu u srpskoj pošti, za što je potrebna vožnja taksijem od šest eura. Idem u mjenjačnicu da podignem novac, kupim 200 eura po tečaju 118 080 i dobijem 240 dinara sitniša od svojih 24 000. Uz to, uskoro ću dobiti 20 000 pomoći za umirovljenike, au siječnju će biti povećanje mirovine. Moja baka kaže da će uzmi još malo, a onda nastavlja reći:
Da bih se ugrijao, koristim radijator koji doprinosi mom računu za struju od 50 eura. Nedavno sam otkrio da već pet-šest dana ne plaćam vodu, a o tome nisam bio obaviješten. Kao rezultat toga, bio sam zatvoren kod kuće i nisam nikamo izlazio. Trenutno sam uštedio 30 eura, a planiram 20 eura svoje mirovine iskoristiti za otplatu dijela duga, pa mi ostaje 10 eura za plaćanje. Unatoč mojoj financijskoj situaciji, rečeno mi je da postoji mogućnost da spojim kraj s krajem.
