Često mislimo kako neki ljudi rade nešto jer ne žele da dijele s drugima ili jer su škrti, a ni sami ne znamo šta zapravo to znači i kako oni to tumače. Takav slučaj je i ovaj koji smo pripremili danas za Vas.
Moj djed je najviše vremena posvetio radu u inozemstvu, prvenstveno u Njemačkoj, tamo je zarađivao oko 500 eura godišnje kao džeparac. Unatoč nedostatku male svote, nikada nisam smatrao da ima želju iskoristiti novac za mene ili dobrobit moje obitelji. Svaki put kad bih mu prišla s namjerom da mu kupim poklon, poklonim neki mali poklon ili barem neki slatkiš, on je uvijek bio isti odgovor: odmahnuo bi rukom i izgovorio rečenicu koje sam ja bila svjesna. Nitko mi ništa nije dao.” Dugo me je ta njegova izjava izazivala bijes. Čini mi se da ima hladnu, oštru i neinteligentnu osobnost, kao netko tko se više brine za financije nego za ljude oko sebe.
Nisam uspio razumjeti njegov nedostatak strasti ili strpljenja u tom pogledu. Često sam ga izbjegavala, mislila sam da mu nije stalo ni do mene ni do ostalih članova moje obitelji. U konačnici sam završio školovanje, upisao fakultet i položio testove. Tada sam stekao diplomu. Dan diplome bio je poseban za mene, ali nisam vjerovao da će moj djed učiniti nešto što će zauvijek promijeniti način na koji ga gledam. U slavlju je sudjelovao očekivano: svečano, bez imalo osmijeha, s istim ukočenim pogledom koji ništa nije skrivao.
U ruci je nosio dugogodišnji kožni ruksak koji kao da je bio svjedok cijelog njegovog života. Ne rekavši ništa, dao mi je torbu. Na komadu je bila jednostavna pripovijest koja je glasila: “Da ti pomognem da dobiješ posao.” Zavirila sam u nju i bila duboko šokirana. Unutra je 10.000 eura bilo presavijeno i upakirano u paketiće koji su bili uredno organizirani. Nisam bila sigurna, nisam znala što bih rekla, gledala sam ga krajnje zbunjeno. Kasnije je prvi progovorio on i dao značajnu izjavu: svaki mjesec, dečko moj, stavljam 10 eura u banku.
Od prvog dana odlučio sam se povući. I nikad nije otišao. Smatrao si me škrtom, pa sam htio da u početku imaš nešto svoje, to je sve. U tom slučaju sam sve shvatio. Sve što sam smatrao tihim zapravo je bilo toplo na drugačiji, tih i snažan način. Njegovo “ne”, okretanje glave i nedostatak riječi – sve su to bile žrtve koje je podnio kako bi mi dao ono što je smatrao najvažnijim: priliku da započnem nešto svoje.
Shvatio sam da nije mladić, već čovjek s mišlju. Uskratio mi je malu kartu s tri mjesta, umjesto toga, namjeravao mi je dati početnu točku kad mu se ukaže prilika. Njegovo očuvanje nije bila samo rutinska praksa, već prethodno planiranje, promišljeno i namijenjeno meni.
Od tog dana nadalje, imam različite perspektive o svom djedu. On je čovjek koji mi se posvetio, ali cijelim svojim bićem, možda bez egzaktnosti, ali ipak posvećen meni. Nedostajalo mu je znanje potrebno za opisivanje emocija, ali je imao sposobnost stvaranja životnih ciljeva. Njegova odanost, njegovo odricanje i nedostatak riječi imali su novi značaj. Stekao sam ključno razumijevanje: da ljubav može imati različite oblike, uključujući darove, riječi ili fizički kontakt.
Ponekad je ljubav tiha, pasivna i strpljiva. Povremeno se čini da vam oni koji vas najviše cijene neće imati što ponuditi, ali u stvarnosti vam neće ostaviti ništa. I dok sam mislila da me sprječava, on me zapravo priprema za svijet. Djed je uvijek prepoznavao što pokušava. On je bio jedan od onih pojedinaca koji su malo govorili, ali čija su djela bila dovoljna da se objasne. Možda neće izraziti svoju ljubav prema vama, ali će posvetiti sve svoje napore da budete uspješni. Danas, čak i dok ga promatram, mislim da ne bih očekivao više od onoga što stvarno promatram. Čovjek preplavljen ljubavlju, moći i znanjem.
