Eva Ras, poznata glumica, iza sebe ima značajna pojavljivanja na velikim i malim ekranima. Osim toga, Ras je istraživala svoje umjetničke talente okušavajući se u slikanju. Nedavno je otkriveno da su slike prikazane u seriji “Sretni ljudi” doista njene kreacije. Zanimljivo je da su te iste slike služile kao odraz Rasove duboke tuge tijekom snimanja serije. Bilo je to i vrijeme kada joj se život slomio zbog bolnog gubitka kćeri Krune. Lik Smiljke u seriji bio je i dokaz te tuge. Eva nikada neće moći prežaliti gubitak jedinog djeteta.
Okolnosti njezine smrti zauvijek će mi ostati tajna. Unatoč tome što je francuska policija vodila jednomjesečnu istragu, njihov je zaključak bio da je njezina smrt nastala prirodnom smrću. Još mi i sada izmiču pojedinosti o tome kako i zašto. No, bez obzira što se dogodilo, ona će uvijek biti moja kći, a ja njezina majka. Ministarstvo kulture platilo je repatrijaciju njezina tijela iz Pariza u Beograd, jer ja to nisam mogala financirati. Od tada nosim crnu odjeću i još je nisam skinula. Tuga je emocija koja se ne može jednostavno odbaciti. Crna boja služi kao štit od neželjene pažnje i upada. Nedavno je glumica ispričala kako su ljudi skloni biti manje nepristojni prema onima koji su u ožalošćenoj odjeći.
Glumica je na društvenim mrežama podijelila dirljivu fotografiju svoje pokojne kćeri i popratila je dirljivim riječima. Majke svakodnevno daju blagoslove svojoj djeci. Kćeri moja, blagoslivljam te sada kad si umrla, i ostat ću blizu tebe dok sam živa. Zajedno ćemo se vinuti nad prostranstva beskraja. Nitko te nikada ne može ukloniti iz mog srca. Tvoj talent, inteligencija i šarm mogli su omogućiti da dotakneš nebo, ali si odabrala drugačiji put
Eva se suočila s nizom bolnih gubitaka prije smrti svoje kćeri. Iste godine ostala je bez majke, oca i muža. Konkretno, smrt njezina muža bila je iznenadan i neočekivani udarac koji ju je ostavio uzdrmanom. Godine 1982. moj suprug je preminuo. Zajedno smo putovali vlakom u Budimpeštu, gdje sam trebao raditi na filmu. Po našem povratku kući skinuo je kaput i iznenada preminuo. Bio sam tada u blizini Novog Sada, ali sam za njegovu smrt saznao tek dva dana kasnije. Živo se sjećam silaska niz stepenice hotela Rojal i približavanja predvorju. Bila sam potpuno odjevena u crno, gotovo kao da sam nešto predosjećala.
