U danasnjem članku donosimo priču o Svetom sveštenomučeniku Antimu, episkopu čiji se život u crkvenom predanju pamti po vjeri, smirenosti i odluci da ni pred progonom ne prihvati laž kao način da sačuva vlastiti život.
Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici 16. septembra obilježavaju Svetog sveštenomučenika Antima. Rođen je u Nikomidiji, a od djetinjstva je odgajan u hrišćanskoj vjeri. Njegove osobine, među kojima su se izdvajali smirenost, ljubav prema ljudima, razboritost i revnost prema vjeri, dovele su do toga da bude postavljen za episkopa.
Antimovo episkopsko služenje odvijalo se u naročito teškom razdoblju za hrišćane. U vrijeme careva Dioklecijana i Maksimijana trajali su progoni, a Nikomidija je bila jedno od mjesta u kojima su posljedice tih progona bile posebno teške. Prema crkvenom predanju, mnogi hrišćani bili su zatvarani, mučeni i ubijani zbog svoje vjere.
Dan posvećen Svetom Antimu
Sveti sveštenomučenik Antim obilježava se 16. septembra. U narodnom vjerovanju ovaj dan povezuje se s molitvom za zaštitu od bolesti i nesreće, dok je u središtu crkvenog sjećanja njegov život ispunjen služenjem, hrabrošću i vjernošću hrišćanskim načelima.
Episkop u vrijeme velikog progona hrišćana
Jedan od najtežih događaja iz vremena Antimovog episkopstva, kako navodi predanje, dogodio se na praznik Rođenja Hristovog. U jednom hramu stradalo je 20.000 mučenika. Ni nakon toga progoni nisu prestali. Mnogi vjernici završili su u tamnicama, gdje su čekali mučenje i smrt.
U takvim okolnostima Antim se udaljio u selo Omanu. Njegov odlazak, međutim, nije predstavljen kao pokušaj bijega od stradanja. Prema zapisu o njegovom životu, iz tog mjesta nastavio je hrabriti svoju pastvu i pružati podršku zatvorenim hrišćanima kako niko zbog straha ne bi napustio vjeru.
Njegova povezanost sa zatvorenim vjernicima održavana je i putem pisama. Jedno od tih pisama bilo je presretnuto i predato caru Maksimijanu. Nakon toga car je poslao dvadeset vojnika sa zadatkom da pronađu Antima i dovedu ga pred njega.
Upravo susret episkopa i vojnika zauzima posebno mjesto u priči o Svetom Antimu. Umjesto skrivanja ili pokušaja bijega, on im je izašao u susret, primio ih u svoj dom i ugostio. Tek nakon toga otkrio im je da je upravo on čovjek kojeg traže.
Odbio je slobodu koja bi bila plaćena lažju
Vojnici su, prema predanju, bili zadivljeni njegovom dobrotom. Predložili su mu da se sakrije, dok bi oni caru rekli da ga nisu uspjeli pronaći. Takvo rješenje omogućilo bi mu da izbjegne hapšenje, ali bi istovremeno zahtijevalo da njegov spas bude zasnovan na neistini.
Antim taj prijedlog nije prihvatio. Smatrao je da ne može dozvoliti da se Božja zapovijest prekrši lažju samo kako bi njegov život bio sačuvan. Umjesto skrivanja, odlučio je poći s vojnicima koji su bili poslani da ga uhapse.
Predanje dalje navodi da su vojnici tokom puta povjerovali u Hrista te da ih je Antim krstio. Tako se put koji je počeo kao hapšenje episkopa pretvorio u događaj tokom kojeg su ljudi zaduženi da ga predaju vlastima prihvatili vjeru zbog koje je on bio progonjen.
Prelomni trenutak njegovog života
Antim nije prihvatio prijedlog vojnika da se sakrije i da oni caru prenesu neistinu. Odluka da pođe s njima pokazala je da vlastitu sigurnost nije želio staviti ispred načela koja je propovijedao.
Nakon što je izveden pred cara, Antim je bio izložen dugom i teškom mučenju. Njegov život okončan je pogubljenjem sjekirom, a crkveno predanje navodi da se to dogodilo početkom četvrtog stoljeća. Uprkos pritiscima i patnji, ostao je vjeran uvjerenjima koja je zastupao kao episkop.
Običaj i vjerovanje vezani za praznik
Sjećanje na Svetog Antima nije vezano samo za okolnosti njegovog stradanja. Njegova biografija prenosi i sliku duhovnika kojeg su odlikovali samokontrola, odsustvo zavisti, savladavanje gnjeva, marljivost, ljubav prema svim ljudima i miran odnos prema drugima. Upravo se te osobine navode kao razlog zbog kojeg je dobio episkopsku službu.
U njegovoj životnoj priči posebno se izdvaja odnos prema ljudima koji su došli da ga uhapse. Vojnike nije dočekao kao neprijatelje, nego ih je primio u svoj dom i ugostio. Čak ni kada su mu ponudili mogućnost da izbjegne smrt, nije želio da oni zbog njega izgovore laž.
Za 16. septembar vezan je običaj prema kojem se treba pomoliti Svetom Antimu. Prema narodnom vjerovanju, takva molitva povezuje se sa zaštitom od bolesti i nesreće. Riječ je o vjerovanju i običaju, a ne o obećanju da određeni postupak može garantovati zdravlje ili sigurnost.
Vjerski smisao ovog dana nalazi se prvenstveno u sjećanju na Antimovu dosljednost. Njegov primjer govori o čovjeku koji je u vrijeme progona nastavio pomagati zajednici, ohrabrivati zatvorenike i ostao uz vlastita uvjerenja čak i kada mu je ponuđen izlaz.
Priča o Svetom sveštenomučeniku Antimu završava njegovim stradanjem početkom četvrtog stoljeća, ali se njegovo ime u crkvenom kalendaru čuva kao podsjećanje na hrabrost, istinoljubivost i služenje drugima. Molitva koja se na ovaj praznik praktikuje dio je tradicije vjernika koji dan posvećen ovom episkopu obilježavaju u skladu sa svojom vjerom.
