Postoji ogroman broj bolesti koje muče ljudksu populaciju a neke od njih je jako teško otkriti i postaviti pravu dijagnozu. Upravo to se desilo mladoj ženi iz Srbije čiju priču vam donosimo.
“Imala sam stalni osjećaj umora, manjak energije koji traje i pored pokušaja da zaspim”, primijetila je Ina Ignjatović iz Ćuprije. Sindrom kroničnog umora postaje sve češći u današnjem društvu. Osobe koje imaju ovo stanje obično teško obavljaju svakodnevne poslove, a često se osjećaju kao da su zarobljeni u krevetu. Priča Ine Ignjatović, koja se prvobitno dogodila u Ćupriji, opisuje negativne učinke dugotrajnog umora na njenu sposobnost da pravilno funkcionira. Tijekom pet godina Ina je imala problema uključujući umor, bolove u mišićima, nelagodu u neprovjetrenom okruženju i opći nedostatak energije.
- Nedavno je u talk showu izravno razgovarala o bitki koja je u tijeku. Priznala je da se već nekoliko godina bori s bolestima koje su svakodnevica u nečijem životu. U početku su se simptomi smatrali povišenim fluktuacijama krvnog tlaka. Osim toga, imala je stalne temperature od 37,2 stupnja Celzijusa tijekom većine ta 3 mjeseca. Kasnije se to povećalo na 6 mjeseci. Dokumentirane su kronične infekcije, umor koji je postojao, kao i bol i nelagoda u mišićima i zglobovima. “Bio sam zarobljen u neprestanom ciklusu konzultacija s raznim liječnicima, samo da bih bio prebačen drugom specijalistu.”
Unatoč postojanju znakova mogućeg uzroka bolesti, konačna dijagnoza na kraju nikada nije postavljena. Naposljetku su me pustili uz izjavu da sam dobrog zdravlja i da mi treba samo odmor, istaknula je Ina, koja je u međuvremenu postala predsjednica Udruge Fati. Unatoč brojnim procjenama koje su pokazale da je njezino zdravstveno stanje prihvatljivo, i dalje je imala stalan nedostatak energije. Unatoč procjenama i parametrima koji su smatrani primjerenim, virusne infekcije su i dalje bile kronične.
Imao sam antitijela na skoro 10 virusa, od kojih je 6 imalo značajan porast IgG antitijela. Sve ove infekcije bile su infekcije u ranom djetinjstvu s kojima sam se susreo, međutim očekivalo se da će se titri s vremenom smanjiti. Kao takvo, bilo je očito da postoji anomalija; iako je točna priroda problema ostala neidentificirana. Otkrila je ne samo atribute svojih svakodnevnih interakcija, već i kako su se pojedinci oko nje prilagodili njezinoj situaciji. Osjećao sam stalni nedostatak energije na koji nije utjecao san, bio je to nedostatak energije koji je trajao.
Čak je i hodanje 200 metara od mog prebivališta predstavljalo značajnu prepreku, iskustvo ulaska u poštanski ured, koji je bio i pretrpan i ugnjetavajući, dovelo je do osjećaja nelagode. Mučio me konstantan osjećaj umora i niske energije, to je bilo dodatno opterećenje jer su moja djeca još uvijek bila u fazi razvoja. Kada osoba traži liječnički savjet i ne uspije otkriti bilo kakve temeljne probleme, uobičajeno je da drugi vjeruju da je sve u redu. Priznala je, “srećom, članovi moje obitelji bili su kooperativni, ali šira zajednica nije bila svjesna mog stanja.”
Uobičajeno je da se ljudi boje kada nisu sigurni u prirodu svoje bolesti. Iako možda postoji zabrinutost zbog potencijalnog psihološkog problema, razgovaram sa svojim psihijatrom, koji također nema zabrinutosti u vezi s tim, ali i dalje se osjećam jadno. Rješenje joj je predložila prijateljica u televizijskoj emisiji u kojoj je gostovao dr. Branko Milovanović, kardiolog i stručnjak za kronični umor. Nakon pet godina Ina mu je posvetila broj i dobila odgovor. Iva je priznala da sa sigurnošću može reći da ima manje od 10 posto simptoma koje je imala prije.
Unatoč činjenici da ima privremene bolove u mišićima i zglobovima povezane s vremenskim prilikama, još uvijek ih može tolerirati. Primarna joj je briga imati energiju za ustajanje svakog jutra i ispunjavanje svojih profesionalnih dužnosti. Opisala je ono za što vjeruje da je njezino oslobođenje: kada je netko konačno priznao nevolje s kojima se suočila. Bilo je nevjerojatno čuti kako netko prepoznaje simptome za koje sam dugo pretpostavljala da ih imam. Nakon što sam dobio dijagnozu, prvo sam doživio duboki šok, zatim osjećaj radosti i ugode. Na kraju, terapijski režim koji sam iskusio bio je uspješan, što je dovelo do manjeg povećanja. Unatoč tome, bio sam prisiljen prilagoditi se njihovoj odsutnosti, i dalje je postojao strah da će se vratiti.
