Ljubav ima čudne puteve a od svoje sudbine ne možemo pobjeći. Proteklih devet godina traje ljubav bračnog para iz Bosne, koji su se isprva susreli na psihijatriji, donoseći im neizmjernu radost u izazovnim životnim okolnostima. Ljubavna priča Mustafe i Emine Hodžić nije ništa drugo do filmsko remek-djelo. Emina je, prije nego što je upoznala Mustafu, proživjela dugih 11 godina braka ispunjenog nasiljem, što je rezultiralo teškom depresijom i naposljetku zatvaranjem u psihijatrijsku bolnicu. U međuvremenu, Mustafa je, nakon što je svjedočio užasima rata, razvio posttraumatski stresni poremećaj, stanje koje pogađa pojedince koji su bili izloženi ili izravno uključeni u traumatične događaje.
Po mom ulasku u polje psihijatrije, imao sam zadovoljstvo upoznati Mustafu, koji je bio uz mene izvanrednih osam godina. Nažalost, lijekovi koji su mi propisani s vremenom su samo pogoršali moje stanje. Nakon samo osam dana liječnik mi je dopustio da sudjelujem u socioterapiji, koja je uključivala interakciju sa skupinom pojedinaca za koje se smatralo da su malo stabilniji. Tijekom ovog terapeutskog okruženja prvi put sam ugledao Mustafu, promatrajući ga kako spokojno sjedi i pozorno promatra proces. Emina se rado prisjeća tog prvog susreta koji se dogodio tek prošle godine. Kada mu se povjerila o izazovima s kojima se susrela u svom životu, pronašla je utjehu u činjenici da ju je istinski razumio, odgovor koji nikada prije nije doživjela. Emina je naglasila da je svjedočila dubokom osjećaju ljubavi i iscjeljenja koji se ogledao u njegovim očima. Uz pomoć Mustafe, doživjela je izvanredan oporavak. Ljubav je imala moć popraviti njihov duh, a Mustafa ju je izuzetno razumio. Mustafa joj je odmah izrazio naklonost, što ga je navelo da se raspita za njezino dobro. Emina, koja je bila na intenzivnoj terapiji, i Mustafa započeli su razgovor tijekom seansi socijalne terapije. Kako je vrijeme prolazilo, Mustafa je skupio hrabrosti da joj predloži brak. Unatoč skromnim životnim uvjetima i financijskim poteškoćama, čvrsto vjeruju da njihovu sreću ne ometaju ove okolnosti. Emina je, naime, imala samo jedan zahtjev za zajednički život.
Mustafa, poštena osoba, ispričao je jednu interakciju u kojoj je jednoj ženi rekao da ne posjeduje ništa. Kao odgovor, ona ga je uvjerila da će steći posjed sve dok se ne bude suzdržavao od toga da joj naudi. Ova je žena doživjela maltretiranje i pretrpjela fizičko zlostavljanje u svojoj prethodnoj životnoj situaciji. Nažalost, nije naišla na empatiju ili podršku ljudi oko sebe, što ju je navelo da psihijatriju vidi kao svoj jedini izvor utjehe. Skromno nastanjeni u selu Bogdanovići kod Olova u BiH, i dalje im je zadovoljstvo iznad materijalnog bogatstva, čvrsto vjerujući da se ljubav i mir ne mogu steći ni za kakve novce. Emina je ispričala: “Po našem povratku, našli smo se lišeni imovine. Sve što smo imali bili su krevet, frižider, ormar i štednjak. Međutim, usred naše nesreće, bili smo sretni što je Mustafa imao vještinu pecanja, i naša blizina rijeke omogućila nam je da se održimo. Nismo se suočavali s sukobima ili sporovima. Bez njega ne mogu shvatiti tko bi mogao ispuniti njegovu ulogu u mom životu, a potencijalne posljedice su previše zastrašujuće da bih ih razmotrio.
Osim socijalne pomoći, osiguran im je i stan u općinskom vlasništvu po smanjenim cijenama. Stan je kompletno namješten sa novim namještajem, kuhinjom, policama od iverala, modernim detaljima. Bez postojanja mobilne mreže, naš bi opstanak bio ugrožen užasnim posljedicama gladi. Mustafa objašnjava da im je primarni fokus obrazovanje djece, posvećujući 15 sati rada isključivo za njihovu dobrobit. Mustafa ističe da njihov posao nije za osobnu korist, jer skromno kaže da je zadovoljan sa samo dva krompira za obrok. Ta nesebična predanost očituje se iu njihovim zajedničkim naporima oko brige za Emininu djecu, unatoč činjenici da tinejdžeri žive s ocem u Sarajevu.
