Veliki je broj napuštene i ostavljene djece koje roditelji iz različitih razloga prepuštaju na brigu domovima za nezbirnutu djecu. Danas vam donoismo priču jednog mladića iz Tuzle.
Ne zaboravlja se lako ni narativ dirljive životne priče Amira Sečića iz Tuzle. Njegova sudbina ispunjena je tolikom patnjom i tišinom da je nemoguće ostati ravnodušan. Iz prve je instance vidljivo njegovo pripovijedanje da nije svaka žena majka samo zato što rađa dijete. Tek nakon trećeg dana života Amir je dočekao majčin zagrljaj, a potom je bez ikakvog objašnjenja oca Ibrahima smješten u rodilište. Umjesto toplog doma, prvi mirisi koje je osjetio bili su zidovi doma za napuštenu djecu, u tim zidovima čulo se puno patnje, ali je nedostajalo sigurnosti.
- Bez ruke koja bi mu pomogla pri padu ili glasa koji bi ga utješio, Amir je odrastao sa strancima i naučio se oslanjati na sebe. Nikada nije tražio krivnju, već je tražio uzrok, jer ga nije mogao pronaći u svijetu, umjesto toga tražio ga je u riječima. Njegov narativ danas nije dokumentiran kao rezultat suosjećanja, već kao želja da se rascijepi tiha većina koja pokorava one koji su odrasli bez roditeljske pomoći. Upravo je to razlog zašto je dokumentirao svoj život u knjizi pod naslovom Što treba učiniti?
Rođen je u Tuzli, ali porijeklom je iz Srebrenice, a njegovo djetinjstvo obilježilo je odsustvo majke i neobjašnjenje zašto je otišla. Mnogi pojedinci sigurnost i privrženost prebivalištu svojih roditelja uzimaju zdravo za gotovo, međutim, Amir je od rane dobi počeo bez podrške. Konstantno mu je nedostajala predanost i egzistencija koju mu roditelji obično pružaju, zato je odlučio napisati pripovijest koja bi objasnila najveću bol koju je doživio. Svojim riječima im je usadio osjećaj zahvalnosti za ono što imaju, jer su mu bile uskraćene osnovne stvari, uključujući zagrljaj, toplinu i osjećaj pripadnosti.
Najstrašniji trenutak u njegovom životu dogodio se kada je imao 18 godina. Doputovao je do majčinog praga kako bi čuo makar jednu riječ priznanja, makar i malu naznaku da je znala kada joj je sin rođen. No, objasnila mu je da je taj dan tipičan za nju, da nije sigurna zašto je došao u posjet. Te su ga riječi utješile, ali i dovele do odluke da se više nikada neće vratiti na ta vrata. Njihovi pokušaji da progovore kasnije nisu uspjeli – ili će ona odustati, ili on, ili će svaki imati svoju ranu i svoju istinu. Njegov odgoj u djetinjstvu prekinut je kada je imao 15 godina.
Nikada nije dobio odgovor na pitanje zašto je ostavljen. Učitelji su ga pripremali za stvarni svijet, ali nitko nije htio ili mogao reći istinu. Jedina poruka koju je primio bila je da ima osobni put kojim treba ići i treba ga slijediti. Kada je napustio svoj dom, život je postao još teži. Sigurne večere i pomoć osoblja su nestali. U tinejdžerskim godinama otputovao je u Njemačku, tamo se prvi put susreo s pravim nedaćama života. Tamo je shvatio što znači imati borbu, kao i bol povezanu s njom, a oboje se povećava bez ikoga da ih podijeli. I tada je odlučio napraviti knjigu – kako bi izbacio sve stvari koje su ga mučile i dao ih zapisati.
Njegova odmazda nikada nije bila stoička ili hladnokrvna. Nanosio je bol na svoj način – sada koristi i papir i olovku. Pisanjem se očistio, rekonstruirao i dobio na značaju. Današnje riječi imaju značaj, jer je srce steklo sposobnost kucanja bez vanjske pomoći. Nije tražio milost, tražio je da ga se čuje, kako bi došao do ljudi koji su zaboravili vrijednost roditeljske ljubavi. Njegova je pripovijest molba za empatiju i razumijevanje, posveta mnogima koji svakodnevne stvari smatraju običnima.
U konačnici, Amir je odlučio slijediti svoj put, izabrati svoje bitke, bez imalo gorčine, ali sa značajnom porukom za svoje bližnje: ljudi, cijenite ono što imate, jer neki to ne zaslužuju. Njegova je knjiga zamišljena kao oblik terapije, izjava i dar za sve koji će sudjelovati. Ona ne traži da liju suze, umjesto toga, nudi istu snagu koju daje mladiću bez očiglednije svrhe nego pronaći smisao iz ničega i zatim ga pretvoriti u pripovijest koja je i izvanredna i nezaboravna.
