Veliki broj ljudi sa naših prostora je otišao i još uvijek odlazi u inostranstvo,najčešće u Njemačku, u potrazi za boljim životom. Tamo rade naporno da bi obezbjedili koliko toliko primjeren život. Danas vam donosmo jednu ispovijest.
Odabir poklona i kuverti za vjenčanja mnoge često navodi na podcjenjivanje važnosti darovanog iznosa. To vrijedi i za Radmilu iz Njemačke tijekom njenog iskustva na vjenčanju u Srbiji, koje se pokazalo prilično neugodnim. Za nećakinju je izdvojila 200 eura za dar, no ta ju je svota i dalje osjećala nelagodno. Ovu je spoznaju 2017. javno podijelila, a mi prenosimo njezinu priču u cijelosti.
- Boravak “preko bare” često stvara dojam imućnosti i materijalne sigurnosti. Ovo je uvjerenje bilo osobito rašireno devedesetih godina kada je u Srbiji i Bosni bilo gotovo nemoguće zaraditi više od nekoliko maraka mjesečno, što je mnoge dovodilo u teške situacije. Suprotno tome, čak i uz velike troškove, činilo se da je Zapadna Europa na razini balkanskih zemalja. Dolaskom ovamo s resursima koje ste posjedovali kod kuće čovjek se osjećao kao plemić.
Ljudi su izražavali divljenje, darivali darove, a zadovoljstvo je bilo sveopće. U konačnici, moglo bi se nadati da će doživjeti starost. Međutim, kada se član obitelji razbolio, pojavili su se medicinski troškovi, što je dovelo do financijskih poteškoća. Našla sam se bez muža, dok je moj sin iscrpio gotovo sve naše resurse. Obitelj nam se raspala, a ja sam u poznim godinama nastavio raditi sam.
Moj rođak iz Kruševca uputio je poziv na njihovu svadbu, što sam prihvatio. Dok sam se spremao obući, preplavio me osjećaj srama u vezi sa svojim životom. Ponio sam dvjesto eura, koliko sam u tom trenutku imao. Iako imam više, moram nešto ostaviti sa strane. Kad ostanem bez riječi, ne mogu a da se ne zapitam što budućnost može donijeti. Iskreno se pitam hoće li moji mladi rođaci rado pomoći ili brinuti se za mene.
Vjenčanje je bilo lijepo, no dok sam predavao omotnicu, osjetio sam promjenu u atmosferi. Sva se pozornost usmjerila na mog rođaka iz Njemačke, koji je nekoć bio imućan, a zatim natrag na mene. Od mene se očekivao svečani ulazak, ali to očekivanje nisam ispunio. Žudio sam za tim ulaskom; to je bilo nešto što sam istinski želio, ali okolnosti su imale drugačije namjere.
Sutradan smo razgovarali s mladencima o njihovim darovima. Tvrdili su da su im darovi malo važni, no činilo se drugačije. U više navrata su isticali da su neki dalji rođaci iz Bosne priložili 500 eura i govorili da su se zadužili dok su dugo čekali vjenčanje svoje nećakinje. Frustracija me izjedala dok sam razmišljao o svojim postupcima. Da sam im dodijelio više resursa, možda bih izbjegao ovaj osjećaj neuspjeha.
U meni je tinjao osjećaj krivnje jer mi pokazuju brigu i dobrotu. Ipak, osjećam potrebu rezervirati nešto za sebe, za svaki slučaj. Jesam li donio ispravnu odluku? Osjećam se nesigurno. Nadam se budućnosti ispunjenoj svjetlijim danima, u kojoj prevladava međusobno poštovanje i u kojoj se nikada ne zadržavamo na sadržaju koverte.
Moje razočaranje nije proizlazilo iz ideje da me ne bi cijenili za više od dvjesto eura; nego je to proizašlo iz moje želje da pružim više mogućnosti mladim ljudima. Želim im pomoći i osigurati da financijska ograničenja ne ometaju njihov potencijal. U konačnici, sve što ostaje su neispunjene nade.
