Postoje snovi koji nestanu čim otvorimo oči – blijede kao tragovi oblaka na nebu. Ali postoje i oni drugi, uporniji, što se vraćaju, noseći sa sobom osjećaje koji nas progone cijeli dan, pa i cijeli život. Moj san je bio upravo takav. Više u tekstu..
Jedne noći usnila sam da mi daju bebu u naručje. Bila je prelijepa, krhka i topla, a u trenutku dok sam je posmatrala, shvatila sam nešto čudno – njeno lice neodoljivo je ličilo na moju sestru. Taj detalj me zbunio i probudio u meni osjećaj koji nisam mogla objasniti. Kada sam se probudila, srce mi je tuklo brže nego ikada, a suze su same tekle. Plakala sam satima, a nisam znala zašto. Ni riječi roditelja nisu mogle da me smire.
- U danima koji su slijedili, snovi se ponavljali. Svaki put ista slika – beba u mojim rukama. Ali sada je imala ime. U snu sam jasno čula da se zove Marija. Bila je uvijek mirna, uvijek povezana sa mnom na način koji se ne može opisati. Kao da između nas postoji nevidljiva nit, nešto dublje od običnog sna. Osjećala sam da ona nije samo slučajna slika moje podsvijesti, već odraz nečega što pripada mojoj porodici, našoj prošlosti.
Dugo sam ćutala, a onda sam, polušaljivo, odlučila ispričati roditeljima. Rekla sam im: „Zamislite, stalno sanjam neku bebu koja mi je u rukama, i zove se Marija.“ Na prvi pogled, nasmijali su se, kao da je riječ o običnoj dječjoj maštariji. Ali već u sljedećem trenutku njihova lica su se promijenila. U očima im se pojavila tuga, a u tišini sam osjetila da moj san nije tek igra.
Kasnije te večeri, sjeli su sa mnom i otkrili ono što su godinama skrivali. Prije mog rođenja, imali su bebu. Djevojčicu. Živjela je samo nekoliko sati. Zvala se Marija. O njoj nikada nisu govorili jer je bol bio prevelik, a uspomena previše teška. To je bila rana koja je zarasla spolja, ali nikada iznutra.
Kada sam čula istinu, srce mi je gotovo stalo. Suze su mi klizile niz lice, a roditelji su plakali zajedno sa mnom. Pitali su me: „Kako je izgledala u tvom snu?“ Odgovorila sam im, a oni su ćutali, kao da su i sami tražili znak, potvrdu da njihova Marija nije nestala zauvijek, da je na neki način još uvijek tu – kroz mene, kroz naše snove, kroz ljubav koju nisu mogli izgovoriti.
- Od tog dana, snovi su prestali. Kao da je priča pronašla svoj kraj. Kao da je istina konačno izašla na svjetlo i oslobodila i mene i njih. Nikada više nisam sanjala tu bebu. Ali osjećaj povezanosti ostao je. Nisam mogla da ga se oslobodim, niti sam to željela. Uvijek sam znala da ti snovi nisu bili slučajnost.
Možda je to bio način na koji mi je univerzum poslao poruku. Možda je to bio glas prošlosti koji se morao čuti. A možda je to bila sama Marija – duša koja je kratko boravila na ovom svijetu, ali je pronašla put do mene, kako bi podsjetila roditelje da nije zaboravljena.
Danas, kada pomislim na taj period, ne osjećam samo tugu. Osjećam i zahvalnost. Snovi su me povezali s dijelom porodične priče za koji nisam znala, ali koji me oblikovao. Naučili su me da tajne, koliko god duboko bile zakopane, uvijek pronađu način da izađu na površinu. Naučili su me i da ljubav ne prestaje smrću, već se nastavlja, pronalazeći put kroz snove, misli i osjećaje.
- Marija je ostala s nama – ne u stvarnosti, već u srcima. Njena prisutnost je tiha, ali snažna, i podsjeća me da neke veze ne prekida ni vrijeme, ni prostor, ni smrt.
