Danas vam donosimo istinitu priču o jednoj mladoj ženi koja dugo nije znala svoje pravo porijeklo. Ona je kao beba u ratu koji je bio na našim prosotrima početkom devedesetih odvedena u Srbiju.
Ovaj dokumentarac govori o životu Senide Bećirović, koja je tokom svojih tinejdžerskih godina odlučila živjeti pod imenom Mila Janković, nesvjesna da je porijeklom iz obitelji koja je porijeklom iz Kalesije u Bosni i Hercegovini. Njezina pripovijest predstavlja duboke ožiljke koje rat stvara na ljudskom duhu, kao i intrinzičnu želju za pronalaženjem istine i pripadanjem. Pripovijedanje počinje u mirnoj atmosferi porodičnog prebivališta u Kalesiji, 1991. godine. Muhamed Bećirović je bio skroman čovjek, odan svojoj obitelji, sa suprugom Senadom i dvije kćeri, Sandom i Senidom.
- Život im je bio posvećen ljubavi i stabilnosti sve dok rat nije došao i preuzeo njihove svakodnevne aktivnosti. Srbi su 1992. Senadi odveli dvije kćeri, kao i sina Muhameda. O njima nisu ostavili nikakve podatke. Njihova sudbina je dvosmislena i oni nestaju u magli rata, dok Muhamed živi u iščekivanju, bez odgovora sljedećih šesnaest godina. Sudbina male Senide bila je nesretna, ali i izuzetno radosna. Novorođenče od samo 11 mjeseci otkriveno je u zapaljenoj kolijevci uništene kuće. Bio je to srpski vojnik Milenko Vidaković koji je odlučio spasiti njen život tako što ju je odveo majci u Šekoviće.
Nakon nekoliko mjeseci provedenih s njima, dijete je prebačeno u centar za socijalni rad, što je označilo početak njenog novog života kao Mila. Milino novo prebivalište dijelili su Živana i Živko Janković iz Beograda, bračni par koji je izgubio sinove u prometnoj nesreći. Svojom predanošću i brigom udomili su djevojčicu i omogućili joj radosno i ispunjeno djetinjstvo. Mila je imala priliku istraživati, učiti i odrastati u toplom okruženju, iako je znala da je posvojena. Unatoč okolnostima sukoba koji je udaljio njezinu biološku obitelj, njezin je život bio ispunjen pažnjom i brigom društva.
Posebnost priče pripisuje se činjenici da je Senida Bećirović prva preminula osoba u povijesti Crvenog križa Bosne i Hercegovine za koju se saznalo da je još živa. Safet Šahmanović iz Crvenog križa napominje da su se do tada odsutni prvenstveno prepoznavali po odjeći ili drugim obilježjima, ali nije dokumentiran slučaj djeteta koje je nakon 16 godina izgledalo kao da je živjelo i bilo dobro. Ovaj trenutak ulijeva vjeru u mogućnost ponovnog okupljanja članova obitelji koje je rat razdvojio. Kada je Mila postala punoljetna, posvetila se pronalaženju svog prvorođenog prava.
Godine 2006. saznala je da joj je pravo ime Senida Bećirović, te da joj je otac bio živ za vrijeme rata, a majke i sestre još nema. Nositi se s novim identitetom nije bilo jednostavno. Punih 18 godina nosila je ime Mila, no spoznaja da pripada drugoj obitelji i kulturi izazvala je u njoj mješavinu emocija. I sama je priznala da joj nije bitno kako se zove i iz koje zemlje dolazi, već da joj je najvažnija ljudskost i suosjećajnost koju posjeduje. Ipak, priznala je da se osjeća zavedenom činjenicom da je zovu punim imenom Bećirović.
Obitelj Janković posvetila joj je ljubav, no stjecajem životnih okolnosti nisu je mogli uzdržavati tijekom njezine tinejdžerske dobi, zbog čega je dio vremena provodila u dječjem domu, što je njezin osjećaj nesigurnosti još više pojačalo. Unatoč tome, stalna prisutnost socijalnih radnika i obitelji iz Bosne omogućila je otkrivanje njezina pravog identiteta. Unatoč tetinoj intuiciji istine 1993. godine, udomitelji su demantirali da je djevojčica koju traže zapravo Senida. Na kraju se otkrila prava istina, a Mila je postala Senida.
Ponovno se vezala za Bosnu i Hercegovinu, gdje je stekla nova prijateljstva i dio obitelji. Danas živi kod tetke u Sarajevu i nastavlja tražiti majku i sestru, ne odustaje od potrage za objema, iako ne zna njihovu sudbinu. Ova pripovijest nije samo osobni prikaz djeteta, već duboka izjava o razaranju obitelji tijekom ratovanja i gubitku svega što im je bilo od najveće važnosti u naletu sukoba.
Dodatno, narativ pokazuje nevjerojatnu snagu ljubavi, humanosti i želje za pravdom koja je stalna u ljudskoj prirodi. Identitet nije samo ime i prezime, on predstavlja osjećaj povezanosti, korijena i ljubavi koji nas definiraju i održavaju. Senidina sudbina podsjetnik je na vrijednost očuvanja ljudske i povezane prirode, unatoč preprekama koje život postavlja.
