Njene riječi će Vas sigurno dirnuti u srce jer nikoga nisu ostavile ravnodušnim, pa neće ni Vas. Naime, Dragica je nedavno odlučila da s javnošću podijeli svoju bolnu priču, a evo o čemu je riječ.
Pogledat ćemo priču o dami koja je pronašla svoju unutarnju snagu u nizu teških životnih razdoblja. Prava mjera toga koliko netko može podnijeti uglavnom ostaje misterij sve dok ne dođu teška vremena, dok se ne suoči s najstrašnijim kušnjama koje život nosi. Pravi duboko u sebi dio snage u vašem srcu i volji otkriva se samo u nedostatku partnera, sigurnog doma i osjećaja sigurnosti kada vaša djeca gledaju na vas kao na svoje jedino sidro. Dragica se nije mogla nositi s gubitkom supruga Stanka. Težina tuge i odgovornosti koja je došla s njegovom smrću pokazala se prevelikom za nju.
Dragica je s nama podijelila svoju muku koja nije uključivala samo suze i tugu već i borbu za preživljavanje i očuvanje obitelji na okupu. Stanko joj je trebao biti više od muža; on je bio njezin stup oslonca – doslovno spasitelj – na kojem je temeljila svoj život i osjećala se sigurnom. Nakon dvadeset godina zajedništva, njegova smrt srušila je njezin svijet. S dvoje djece i bez izvora prihoda ili buduće stabilnosti, tješila se mišlju da je, barem, kuća njihova. Nadala se da će pronaći mir unutar tih zidova dok se ne nađe novi put. Ali to je bio tek početak njezinih problema.
Za nekoliko dana svekrva joj je rekla da više nije dobrodošla. “Draga, ovdje više nisi dobrodošla, bez muža nemaš nikakva prava”, rekla je. Iako su joj djeca bila glavna utjeha i inspiracija, Dragica je učila ne računati na svoju prošlost. Svekrvu je počela doživljavati kao nepoznatu ženu, privremenu osobu koja će biti samo neko vrijeme, a može je izbaciti kad dođe trenutak. Svekrva je bila ravnodušna prema njezinom jadu; Nema mjesta za obzir, jadikovanje ili bilo kakav osjećaj. Jednog jutra, dok je pripremala doručak za djecu, svekrva je stigla na vrata s koferima, što je još više probolo Dragicu iznutra, sa samo nekoliko stvari i dvoje male djece za sobom.
Nije imala roditelje i bila je bez stana. Plaća uopće nije bila dovoljna za održavanje dobrog životnog standarda. Ali Dragica se htjela boriti ne prepustiti se očaju. Još jednom joj je srce slomljeno, ali ne samo da bi je slomio. Nije se htjela sukobljavati ni s kim moliti; morala je shvatiti da mora ustrajati bez podrške. Okupila je djecu s nekoliko stvari i odlučila potražiti pomoć. Prvu noć proveli su kod prijateljice, a sutradan je išla iz jedne ustanove u drugu.
Unutar općine, iako je bila u kontaktu sa socijalnim radnicima, pogledi su im bili hladni i odmaknuti. Zamišljala je lica svoje djece pored sebe, crpeći iz njih snagu; u stvari, oni su bili jedina podrška. Znakove slabosti Dragica je morala suspregnuti jer bi takva ranjivost značila kolaps njihove situacije.
Nastojala je zadržati svoje dostojanstvo i uspostaviti barem privid sigurnosti za svoju djecu. U skromnom unajmljenom stanu u kojem danas živi dokazuje njezinu hrabrost i upornost. Imala je posao pomažući drugima, dok su joj djeca išla u školu uklapajući se postupno u novonastale okolnosti. Svakodnevne suze su prestale, a život je postao barem podnošljiv. Život je ipak odvojio Dragicu od ovog čovjeka (njenog supruga) koji je ležao dolje.
Ali život nije dopustio ni onima oko njih da ih slome. Život nije bajka, primijeti Dragica. Životna iskustva kasnije su dokazala da se mora naučiti hodati kad je čovjek odbačen, bez potpornog štapa ili ruke koja je dotad pružala oslonac. Pronašla je svoju snagu i ustrajnost, nepokolebljiva što god može u susretu s brojnim nedaćama i izazovima. Sada, sa svakim korakom koji napravi, unutarnja snaga koju ju je život natjerao da otkrije nakon godina potiskivanja izlazi na vidjelo.
