Kristina Korjagina, stanovnica Rusije, želi izbjeći privlačiti previše pozornosti na sebe i osjeća nelagodu zbog stalnih pogleda prolaznika koje svakodnevno dobiva.Zbog svoje mršavosti uvijek je u centru pažnje. Unatoč tome, stanovnici Barnaula, grada u Rusiji, navikli su se na njezinu primjetnu mršavost s kojom se bori već gotovo petnaest godina, kao posljedicu borbe s anoreksijom. Prema psiholozima, anoreksija nervoza često prevladava među učenicima s visokim uspjehom i obično se javlja nakon njihove osnovne škole. Ovaj poremećaj karakterizira nepokolebljiva nevoljkost prema jelu, što u konačnici dovodi do značajnog pada fizičkog zdravlja. Nažalost, Kristina nije bila imuna na njegove učinke te je nekoliko godina nesvjesno podlegala ovoj bolesti, što je rezultiralo opasno niskom tjelesnom težinom.
Pritisak ispita i kolokvija za školu išao joj je na živce do te mjere da se osjećala fizički bolesno. Često bi bila toliko zaokupljena učenjem da bi zaboravila jesti. Iako je prepoznala da su ispiti postupno sve rjeđi, koncept opuštanja činio joj se kao nedostižan san. No, njezina se situacija promijenila kada je upisala fakultet i našla se u novom kriznom razdoblju. Kristina je bila učenica s visokim uspjehom koja je diplomirala kao najbolja u razredu, ali njezin je uspjeh imao svoju cijenu. Dok je bila zaokupljena učenjem, anoreksija je polako uzimala maha i na kraju dosegla vrhunac. Ostala je toliko iscrpljena da je čak i nakon što je završila akademski angažman, tjelesnu aktivnost bilo nemoguće pojmiti. Kristinina prehrana bila je daleko od optimalne, sastojala se uglavnom od sokova, čaja i vode tijekom dana uz tek mali komad jabuke ili banane navečer. Unatoč tome, Kristina je odmah nakon obilne večere osjetila gubitak kilograma.
U određenom trenutku njezina je težina bila svega 17 kilograma. Unatoč brojnim pokušajima da se udebljaju, na kraju su bili neuspješni. Situacija je postala strašna do te mjere da tijekom liječničkog pregleda liječnici nisu mogli locirati njezino srce. Upravo u tom trenutku dobila je ozbiljno upozorenje da neće preživjeti ako nastavi tim putem. To je bio katalizator koji ju je potaknuo prema odlučnom izlasku iz začaranog kruga svojih navika. Iskoristila je sve dostupne resurse, uključujući i neprocjenjivu pomoć psihologa, kako bi postigla taj cilj. Kristina ne želi raspravljati o svom privatnom životu, jer smatra da se nema čime pohvaliti. Zbog toga se njezina uspješna borba protiv anoreksije često zanemaruje i podcjenjuje. Kristina priznaje da je još uvijek u procesu oporavka te da su medijske tvrdnje da je potpuno izliječena netočne i pretjerane. Istina je da će proces ozdravljenja biti dugotrajan i težak, a njezino tijelo nije dobro reagiralo na primljene tretmane.
Melankolični ton njezina glasa nepogrešiv je, a svaka riječ pada teško. Dva su osnovna razloga zašto se muči da se izrazi – prvo, nedostaje mu fizička snaga za to, a drugo, temu njegove nesreće nije lako otvoriti. Tijekom 2016. njezina se tjelesna težina smanjila na bijednih 24 kilograma i nastavila strmoglavo padati na zabrinjavajućih 17 kilograma, što je zabrinjavajući minimum. No, da bi njezin organizam zdravo i normalno funkcionirao, mora se udebljati barem 45 kilograma. Tek tada možemo smatrati da se doista oporavila, ali još nije dosegla ovaj prag. Iako se Kristina često navodi kao uzor u pobjeđivanju od anoreksije, ona svoje iskustvo ne gleda u istom svjetlu. Njezina bitka s poremećajem i dalje traje. Kristina se suočava s izazovnim i dugotrajnim procesom oporavka. Njezin put do oporavka ne uključuje samo vraćanje izgubljene tjelesne težine, već i revitalizaciju organa i zuba koji su bili istrošeni. Bolest je zahvatila njezino koštano tkivo, ostavljajući ga posebno ranjivim i krhkim za daljnje komplikacije.
