Danas o Josipu Brozu Titu koji je bio doživotni predsjednik Jugoslavije kruže svakakve priče koje nisu potkrijepljene nikakvim dokazima. Naša tema je njegova sahrana kojoj je prisustvovao najveći broj državnika ikad.
Postoje mnoge priče o Josipu Brozu Titu, a jedna od najintrigantnijih je rasprava o tome je li on doista pokopan u Beogradu ili nije. Nakon njegove smrti počele su se širiti glasine da se njegovi posmrtni ostaci ne nalaze u Kući cvijeća, što je dovelo do raznih teorija koje i danas imaju utjecaja na pučku maštu. Josip Broz Tito preminuo je 4. svibnja 1980. godine u 15.05 sati nakon moždanog krvarenja i gubitka svijesti. Njegov ispraćaj zakazan je za kasniji datum, 8. svibnja, a na njemu su sudjelovale brojne vodeće svjetske ličnosti, što ga je učinilo jednim od najznačajnijih međunarodnih susreta u povijesti.
- Unatoč veličini događaja, mnogi su postavljali pitanje što se dogodilo u pozadini. Neki su govorili da Tito nije bio u kovčegu koji je bio izložen u Skupštini Srbije, već da je imao samo simboličnu vrijednost. Lijes je bio prekriven jugoslavenskom zastavom i crvenim pentagramom, ali to nije spriječilo širenje glasina o njegovoj pravoj sudbini. Prema riječima Obrena Đorđevića, bivšeg čelnika Službe državne sigurnosti Srbije, u lijesu nije bilo Titovih posmrtnih ostataka, već je u njemu bio pijesak koji je služio kao teret.
Kasnije je Đorđević u intervjuima govorio da su neki članovi Predsjedništva SFRJ, poput Stevana Doronjskog i Staneta Dolanca, željeli sačuvati Titovo tijelo balzamirajući ga i smjestivši u mauzolej sličan onom na Crvenom trgu. Međutim, zbog raznih tvari koje su u njega ubačene prije njegove smrti, tijelo se počelo raspadati i ispuštati neugodan miris. Ova situacija natjerala je vodstvo da odustane od izvorne strategije i umjesto toga proslavi sprovod bez stvarnih ostataka. Kovčeg koji je izložen u Saveznoj skupštini, prema Đorđevićevim rečima, napunjen je peskom.
Ovo otkriće povećalo je misterije i intrige onih koji su posjetili Kuću cvijeća. Danas još uvijek traju rasprave o značaju mramorne ploče kao io nedostatku pentagrama, a oboje se smatra teorijama zavjere. Šestosatna obdukcija Titovog leša bila je značajan izazov za medicinski tim. U zahvatu je sudjelovao dr. Lalević, kasnije je opisao kako su morali žuriti na Brdo kod Kranja kako bi se dopunili i pripremili za put plavim vlakom za Ljubljanu. Tijelo je isprva stavljeno u metalnu limenku, a potom prebačeno u teški hrastov kovčeg, no pojedinosti o njegovom konačnom odredištu još uvijek nisu bile poznate.
Josip Broz Tito bio je povijesno značajan i bio je uključen u brojne nesuglasice koje su rezultat pokušaja njegova unuka da razjasni pojedine događaje tijekom intervjua. Joška je svojedobno priznao da je njegov djed smatrao da je najveća greška što nije stavio veto na Ustav iz 1974. godine. Tito je 10 dana razmišljao o potpisivanju dokumenta, smatrao je da će ustavne promjene umanjiti utjecaj savezne vlade i u konačnici dovesti do raspada Jugoslavije. Međutim, kao predani demokrat, odbio je iskoristiti svoje pravo veta i umjesto toga prepustio odluku Skupštini.
Tek kasnije je shvatio da je to ključni trenutak koji je doveo do početka kraja savezne vlade. Potpisu dokumenta svjedočili su Edvard Kardelj i Steva Krajačić, među potpisnicima su bili Mika Špiljak i Kiro Gligorov. Steva Krajačić imao je značajnu ulogu u uklanjanju Aleksandra Rankovića, ona je strateški osmišljenim planom uvjerila Tita da se distancira od svojih najbližih. Čak je predložio i praćenje Rankovićevih aktivnosti, navodno zbog njegovih godina i zdravstvenih problema, kao i da se pridržava režima. Ranković je na kraju smijenjen, a postavljeni su uređaji za nadzor kupaonice.
No, unatoč prijeporima, Ranković nikada nije davao negativne izjave o Titu, jer su i oni bili u krvnom srodstvu. Također, Jovanka Broz, Titova supruga, bila je uključena u više narativa. Joško Broz smatra da nije bila motivirana željom za moći, kako se često prikazuje, već brigom za Tita koja je na kraju dovela do paranoje. želeći ga zaštititi, pomogla je u izradi popisa ličkih generala, u nadi da će osigurati sigurnost svog čovjeka. No, taj su popis kasnije upotrijebili Dolanc i Ljubičić za razliku od Jovankinih planova.
Važno je spomenuti da je Tito tijekom 70-ih godina često razgovarao s brojnim svjetskim značajnim osobama, uključujući holivudske glumce koji su bili zainteresirani za sudjelovanje u filmovima o populariziranom partizanskom pokretu. Ti su susreti povećali njegovu međunarodnu slavu i doveli do važnosti Jugoslavije na planetu. Unatoč brojnim pokušajima da se rasvijetli istina o njegovu životu i smrti, pitanje Titove stvarne lokacije i dalje je nepoznanica. Priče i kontroverze koje ga okružuju postoje i dan danas, što ga čini jednom od najintrigantnijih povijesnih osoba na ovim prostorima.
