U današnjem članku vam pišemo na temu suživota, poštovanja i ljudske topline između ljudi različitih vjera. Saznajte više u nastavku…
Ovo je priča koja pokazuje da granice nisu prepreke ako u srcu postoji razumijevanje.
Govori o baki Zibi iz Visokog i njenom neobičnom, ali duboko dirljivom iskustvu života pod istim krovom sa pravoslavnim sveštenikom.
- U vremenu kada se svijet sve više dijeli po vjeri, naciji ili mišljenju, Zibina priča vraća vjeru u čovjeka. Ona dokazuje da istinsko bogatstvo nije u sličnostima, već u sposobnosti da prihvatimo različitost bez straha. Njeno iskustvo iz malog bosanskog grada podsjeća na ono što bi svako društvo trebalo da zna – da poštovanje i dobrota nemaju religiju.
Nana Ziba, žena vedrog duha i blagog osmijeha, živjela je četiri godine u zajedničkoj kući sa pravoslavnim sveštenikom. Na prvi pogled, takva situacija djeluje gotovo nevjerovatno – dvije vjere, dvije tradicije, jedan dom. Ipak, u toj kući nije bilo ni sukoba ni netrpeljivosti. Naprotiv, zajednički život postao je primjer harmonije i iskrenog prijateljstva.
- Sve je počelo jednostavno, gotovo slučajno. Po povratku iz inostranstva, Ziba se nastanila u Visokom i zbog stambenih okolnosti morala da dijeli kuću sa sveštenikom. Umjesto da to bude izvor nesuglasica, njihovo poznanstvo preraslo je u svakodnevni odnos pun poštovanja i razumijevanja. Iako su dolazili iz različitih vjerskih sredina, spajala ih je ljudskost – ona tiha, prirodna i iskrena.
Ziba se kroz smijeh sjeća tog perioda, zovući kuću „papina rezidencija“. Taj izraz, pun topline i humora, govori o tome koliko se slobodno osjećala. Nikada nije bila osuđena zbog svoje marame, molitvi ili običaja. Sveštenik je poštovao njenu vjeru, kao što je i ona poštovala njegovu. U njihovom domu svako je živio svoju duhovnost – mirno, bez nametanja, s uzajamnim razumijevanjem.
Jedan trenutak joj je posebno ostao urezan u sjećanje. Sveštenik se jednog dana obratio njenom mužu i rekao:
„Mudra majko, ti njeguj svoju vjeru, a ja ću svoju. To je bogatstvo, a ne prepreka.“
U toj jednostavnoj rečenici stala je čitava suština njihovog odnosa – poštovanje bez potrebe da se iko mijenja.
- Tokom godina zajedničkog života, nisu razgovarali o razlikama da bi dokazivali ko je u pravu. Umjesto toga, učili su jedno od drugog. O običajima, porodici, radu, o životu. I upravo u toj jednostavnosti ležala je snaga njihove veze. Nisu pokušavali da se uvjere, već da se razumiju. Nisu tražili sličnosti, već su slavili različitosti.
Posebno mjesto u ovoj priči zauzima Zibin hidžab. Za mnoge je to samo simbol vjere, ali za nju je bio mnogo više. Hidžab je predstavljao njen identitet, slobodu i dostojanstvo. On nije bio znak ograničenja, već podsjetnik da žena može birati da bude ono što jeste, bez obzira na tuđa očekivanja. Kroz njega je izražavala snagu i mir – i tako postala primjer hrabrosti.
- Zanimljivo je kako žene poput nje u hidžabu ne vide barijeru, nego oslobođenje. U svijetu koji često mjeri vrijednost po izgledu, one biraju da budu cijenjene po karakteru. Ziba je svojom pojavom i ponašanjem pokazala da vjera ne mora biti prepreka modernom životu – ona može biti izvor ponosa i snage.
Naravno, njen put nije bio bez izazova. U mnogim sredinama, nošenje marame i dalje izaziva sumnju i predrasude. Ali Ziba nije dozvolila da je to pokoleba. Njena svakodnevica u „papinoj rezidenciji“ bila je najbolji dokaz da dostojanstvo ne zavisi od toga kako te drugi vide, već od toga koliko mirno nosiš sebe.
- Kroz tu tišinu, bez velikih riječi i gesta, Ziba je pokazala pravu veličinu. Njena priča uči da se međuvjersko poštovanje ne gradi govorima, već djelima. Da nije potrebno voljeti isto da bismo se razumjeli, već samo imati srce otvoreno za druge.
- Ono što ovu priču čini posebno emotivnom jeste činjenica da se odigrala u Bosni, zemlji koja je mnogo puta bila obilježena sukobima, ali i izvanrednim primjerima zajedništva. U tom malom gradu, pod jednim krovom, živjeli su dokazi da mir nije samo riječ, već način života.
Na kraju, iskustvo nane Zibe nije samo lijepa uspomena. To je životna lekcija o poštovanju i suživotu. Podsjeća nas da nas vjera ne bi smjela razdvajati, već učiti skromnosti i razumijevanju. U svijetu koji često zaboravlja šta znači biti čovjek, njen primjer blista kao podsjetnik da je najveća pobožnost – biti dobar prema drugome.
- Nana Ziba i sveštenik iz Visokog pokazali su da se mostovi grade svakodnevnim djelima – osmijehom, poštovanjem, riječima koje ne vrijeđaju. U njihovoj kući nije bilo „ja“ i „ti“, već samo „mi“. I upravo to je ono što današnjem društvu najviše nedostaje.
Ako su oni mogli da dijele dom i mir pod istim krovom, zašto to ne bi mogao čitav svijet? Njihova priča je podsjetnik da istinska vjera nikada ne razdvaja – ona spaja.
