Sluškinja je mislila da će izgubiti posao jer je pomogla prosjaku — ali karma joj je vratila više nego što je mogla da zamisli….
- Snijeg je padao bez prestanka, prekrivajući dvorište bijelim pokrivačem. Mira je brisala hladni mermer, kad je pogledom kroz prozor spazila sitnu sjenku. Bio je to dječak, bosonog i u poderanim cipelama, dok mu je dah izlazio u oblacima pare. Njegove oči, krupne i umorne, tražile su samo jedno — malo topline.
Bez da razmišlja, Mira je istrčala. „Šta tražiš, dušo?“ pitala je drhtavim glasom.
„Samo hljeba…“ šapnuo je.
- Znala je da je rizik ogroman. Gazda Novak nije imao milosti ni za radnike, a kamoli za „skitnice“. Ipak, srce je prevagnulo. Uvela je dječaka unutra, dala mu ćebe i činiju supe. Gledala ga je kako jede polako, kao da se boji da će mu neko istrgnuti hranu iz ruku.
A onda — zvuk motora. Gazda se vraćao. Mira je osjećala kako joj krv preskače vene. Sakrila je dječaka iza frižidera i pokušala da sakrije tragove njegove prisutnosti.
Vrata su se naglo otvorila. Novak je stajao, visok i strog. „Šta se ovdje dešava?“ pitao je ledenim tonom. Mira je skupila snagu:
„Gospodine… bio je dijete napolju. Smrzavao se. Dala sam mu malo supe. Ako treba da izgubim posao — neka bude tako.“
U tom trenutku, iz sjene je izvirilo lice dječaka. Gazda je zastao, a oči mu se raširile. „Kako se zoveš?“ upitao je tiho.
„Nikola,“ odgovorio je dječak.
- Novak je zadrhtao, a glas mu se prelomio: „Nikola… isto ime je imao sin mog pokojnog brata. Godinama ga tražim… rekli su da je nestao.“
Dječak je spustio pogled. „Moja mama… umrla je prije dvije godine. Rekla mi je da se prezivam Jovanović.“
Tada su Novaku suze potekle niz lice. Kleknuo je i obgrlio dječaka. „Moj brataniću… našao sam te. Nikada više nećeš biti sam.“
Mira je mislila da će joj uručiti otkaz. Umjesto toga, Novak joj je rekao:
„Danas si vratila smisao mom životu. Tvoj čin hrabrosti i dobrote pronašao je ono što sam tražio deset godina. Ovdje uvijek imaš mjesto — ne kao sluškinja, nego kao porodica.“
Od tog dana vila više nije bila hladna. Zidovi su odzvanjali dječjim smijehom, dvorište je mirisalo na svježe posađena stabla, a Novak je po prvi put bio čovjek, a ne samo bogataš.
- Mira je često razmišljala šta bi bilo da je tog dana zatvorila oči i prošla pored djeteta, kao što to mnogi rade. Znala je da bi živjela sa grižom savjesti do kraja života. Umjesto straha od otkaza, dobila je porodicu kakvu nikada nije imala i zahvalnost kakvu novac ne može kupiti. Njena skromna odluka da podijeli tanjir supe promijenila je tri života zauvijek.
Nikola je rastao okružen ljubavlju koju do tada nije poznavao. Novak je pronašao razlog da vjeruje u ljude, a Mira je naučila da ponekad mali čin saosjećanja može otvoriti vrata sudbine. Vila koja je nekada bila hladna i pusta postala je dom u kojem su se smijeh i miris domaće hrane miješali sa osjećajem pripadnosti. A svi koji su kročili u tu kuću osjetili su jedno — da je dobrota najveće bogatstvo.
