U današnjem članku Vam pišemo o riječima Isidore Bjelice koje se i godinama nakon njene smrti često prenose u javnosti. Govoreći o vlastitoj borbi s rakom jajnika, književnica je vjerovala da su dugotrajna tuga i stres snažno uticali na njeno zdravlje, ali je važno naglasiti da takvo mišljenje predstavlja njeno lično iskustvo, a ne medicinski dokaz da emocije same izazivaju rak….
Isidora Bjelica tokom višegodišnjeg liječenja raka jajnika otvoreno je govorila o strahu, stresu, ishrani i načinima na koje se pokušavala izboriti s teškom dijagnozom. Vjerovala je da su velike tuge ostavile dubok trag na njenom zdravlju, ali to je bilo njeno lično tumačenje. Savremena medicina ne smatra da tuga sama izaziva rak, čiji nastanak uključuje složene genetske, biološke, hormonske i okolišne faktore.
Isidora Bjelica bila je poznata po neposrednosti kojom je govorila i o najtežim dijelovima vlastitog života. Nakon što joj je 2012. godine dijagnosticiran rak jajnika, nije bolest skrivala od javnosti. U intervjuima je govorila o terapijama, promjenama u svakodnevnom životu, strahu od budućnosti i pokušajima da pronađe način koji će joj pomoći da izdrži liječenje.
Neke njene izjave nastavile su se prenositi i dugo nakon smrti, naročito rečenica da najkancerogenija stvar nije hrana, nego tuga. Takva izjava bila je snažna jer je govorila o emocionalnom teretu koji je ona povezivala sa svojim oboljenjem. Ipak, njene riječi ne bi trebalo pretvarati u medicinsku tvrdnju niti koristiti kao objašnjenje zbog čega je neka druga osoba dobila rak.
Rak nije jedna bolest s jednim uzrokom. Riječ je o velikom broju različitih bolesti koje se razvijaju kada u ćelijama nastanu promjene koje im omogućavaju nekontrolisan rast. Čak ni kada osoba ima poznate faktore rizika, najčešće nije moguće sa sigurnošću utvrditi koji je pojedinačni faktor doveo do bolesti.
Dijagnozu je dobila 2012. godine
Prema javno dostupnim podacima i njenim ranijim intervjuima, Isidori je rak jajnika otkriven 2012. godine, kada je bolest već bila u uznapredovaloj fazi. U godinama koje su uslijedile prolazila je kroz različite oblike medicinskog liječenja i periode u kojima se bolest povlačila ili ponovo pojavljivala.
Otvoreno je govorila o hemoterapiji, imunoterapiji i drugim pristupima koje je isprobavala uz medicinsko praćenje. Istovremeno je mnogo čitala o ishrani, dodacima prehrani i promjenama životnih navika koje bi joj mogle pomoći da lakše podnese liječenje.
Njena javna istupanja treba razumjeti u kontekstu osobe koja se suočila s ozbiljnom dijagnozom i pokušavala pronaći smisao u onome što joj se dogodilo. Pacijenti često preispituju vlastiti život, navike i prethodna iskustva, tražeći odgovor na pitanje zašto su upravo oni oboljeli.
Lično iskustvo nije medicinski dokaz
Isidorine riječi govore o načinu na koji je ona razumijevala vlastitu bolest. One mogu otvoriti razgovor o psihičkom teretu liječenja, ali ne dokazuju da tuga ili stres sami izazivaju rak.
„Nisam pušila niti pila“
Isidora je u razgovorima isticala da nije pušila, da nije konzumirala alkohol i da je nastojala voditi računa o ishrani. Zbog toga je pokušavala pronaći drugačije objašnjenje za bolest.
Govoreći o ženama koje je upoznala tokom liječenja, kazala je da su mnoge među njima prošle kroz velike tuge i stresove. Upravo je u toj zajedničkoj emocionalnoj težini vidjela mogući okidač.
„Niko od nas nije pušio, nije pio, zdravo se hranio, ali imamo jednu zajedničku stvar – sve smo doživjele velike tuge i stresove.“
— Isidora Bjelica, prema ranije objavljenim intervjuima
Ova rečenica opisuje njeno zapažanje, ali ne omogućava zaključak o uzroku bolesti. Ljudi koji ne puše, ne piju i vode računa o zdravlju također mogu dobiti rak. S druge strane, prisustvo određenog faktora rizika ne znači da će osoba sigurno oboljeti.
Upravo je ta neizvjesnost jedan od najtežih dijelova suočavanja s rakom. Osoba može učiniti mnogo korisnih stvari za zdravlje, a ipak ne može ukloniti svaki rizik. Zbog toga oboljelima ne treba govoriti da su bolest izazvali vlastitim mislima, tugom ili nesposobnošću da budu dovoljno pozitivni.
Stres utiče na zdravlje, ali nije dokazani samostalni uzrok raka
Hronični stres može ozbiljno opteretiti čovjeka. Može uticati na san, apetit, raspoloženje, krvni pritisak, koncentraciju i sposobnost pridržavanja terapije. Osoba pod dugotrajnim stresom može češće posezati za cigaretama, alkoholom ili nezdravom hranom, manje se kretati i odlagati odlazak ljekaru.
To su važni zdravstveni efekti, ali nisu isto što i tvrdnja da je tuga direktno stvorila malignu bolest. Američki Nacionalni institut za rak navodi da nije jasno dovodi li hronični stres sam po sebi do raka kod ljudi. Istraživanja proučavaju moguće veze između stresa, bioloških procesa i napredovanja bolesti, ali rezultati ne opravdavaju jednostavnu poruku da „tuga izaziva rak“.
Važno je razlikovati uticaj stresa na kvalitet života osobe koja se liječi od tvrdnje o uzroku nastanka tumora. Psihološka podrška može pomoći pacijentu da lakše podnese strah, iscrpljenost i neizvjesnost, ali ona ne zamjenjuje onkološko liječenje.
Važna medicinska razlika
Tuga i stres mogu narušiti kvalitet života i otežati suočavanje s bolešću. Međutim, trenutno nema dovoljno dokaza da se tuga sama može označiti kao neposredan uzrok raka.
Rak jajnika ima složene faktore rizika
Tačan uzrok većine slučajeva raka jajnika nije poznat. Medicinski stručnjaci govore o faktorima koji mogu povećati vjerovatnoću razvoja bolesti, ali ni oni ne omogućavaju da se kod pojedinačne pacijentice sa sigurnošću utvrdi zbog čega je oboljela.
Među poznatim faktorima rizika nalaze se starija životna dob, određene nasljedne genske promjene poput mutacija BRCA1 i BRCA2, Lynchov sindrom, porodična historija raka jajnika ili dojke i endometrioza. Ulogu mogu imati i drugi reproduktivni, hormonski i biološki faktori.
Neke žene obole iako nemaju nijedan poznati faktor rizika. Druge imaju jedan ili više faktora, ali nikada ne razviju bolest. Zbog toga faktore rizika ne treba predstavljati kao sigurnu prognozu niti koristiti za okrivljavanje pacijentice.
Jednako je opasno širiti ideju da se rak može pouzdano spriječiti izbjegavanjem tuge. Takva poruka može kod oboljele osobe izazvati osjećaj krivice, kao da nije dovoljno dobro upravljala emocijama ili je sama odgovorna za dijagnozu.
Osoba nije kriva zato što je tužna, pod stresom ili bolesna. Emocionalna patnja zahtijeva podršku, ali se ne smije predstavljati kao dokaz da je pacijent sam izazvao rak.
— najvažnija poruka
Isprobavala je različite načine ishrane
Tokom liječenja Isidora je govorila i o prehrambenim režimima koje je isprobavala. Među njima su bili periodi sirove ishrane i režimi sa značajno smanjenim unosom ugljenih hidrata.
Iako je nastojala pronaći ono što će joj odgovarati, naglašavala je da ne postoji jedan čarobni lijek koji djeluje na sve ljude i sve vrste raka.
„Nema čarobnog lijeka. Svaki rak je drugačiji.“
— Isidora Bjelica, prema ranije objavljenim intervjuima
Ta poruka ostaje važna. Ishrana tokom onkološkog liječenja može uticati na snagu, tjelesnu masu i podnošenje terapije, ali ne postoji univerzalna namirnica ili dijeta koja može izliječiti svaki rak.
Stroge dijete mogu biti posebno rizične ako dovedu do pothranjenosti, gubitka mišićne mase ili nedovoljnog unosa energije. Pacijent koji želi značajno promijeniti način ishrane trebalo bi da razgovara s onkologom i kvalifikovanim stručnjakom za prehranu upoznatim s njegovom dijagnozom i terapijom.
Dodaci prehrani i biljni preparati također nisu automatski bezopasni samo zato što su označeni kao prirodni. Pojedini proizvodi mogu uticati na djelovanje lijekova, povećati rizik od krvarenja ili promijeniti način na koji organizam obrađuje terapiju.
Emocionalna podrška i dalje je važan dio liječenja
Činjenica da tuga nije potvrđena kao samostalni uzrok raka ne znači da osjećaje pacijenta treba zanemariti. Dijagnoza može donijeti strah, nesanicu, tugu, ljutnju i osjećaj gubitka kontrole. Sve su to stvarne posljedice bolesti koje zaslužuju pažnju.
Razgovor s psihologom ili psihijatrom, podrška porodice i kontakt s drugim pacijentima mogu pomoći u suočavanju s liječenjem. Cilj nije zahtijevati od pacijenta da stalno bude pozitivan, nego mu omogućiti da bez osude izrazi ono što osjeća.
Pritisak da se „misli pozitivno“ može postati dodatni teret. Pacijent ima pravo biti uplašen, tužan ili iscrpljen. Takve emocije ne znače da se nedovoljno bori niti da je zbog njih odgovoran za tok bolesti.
Podrška nije zamjena za terapiju
Psihološka pomoć može ublažiti strah i olakšati suočavanje s liječenjem. Ona treba biti dodatak medicinskoj terapiji, a ne njena zamjena.
Ostavila je poruku o nadi, ali i potrebi za oprezom
Isidora Bjelica preminula je 2020. godine, nakon višegodišnjeg liječenja. U javnosti je ostala zapamćena kao književnica koja nije skrivala težinu vlastitog iskustva i koja je o bolesti govorila otvorenije nego mnoge javne osobe prije nje.
Njene riječi pružale su utjehu ljudima koji su se također suočavali s teškim dijagnozama. Govorila je o nadi, želji za životom i potrebi da pacijent aktivno učestvuje u razgovorima o vlastitom liječenju.
Ipak, njene izjave o tuzi i raku treba prenositi uz jasno objašnjenje. To je bio način na koji je ona pokušavala razumjeti vlastiti život i bolest, a ne medicinski utvrđen uzrok raka jajnika.
Najodgovornije je njenu priču posmatrati na dva nivoa. Prvi govori o stvarnom emocionalnom teretu koji mogu nositi godine tuge i stresa. Drugi zahtijeva medicinsku preciznost: rak nastaje kroz složene promjene u ćelijama i ne može se objasniti jednom emocijom, jednom namirnicom ili jednom životnom odlukom.
Isidorina otvorenost pomogla je da se o raku govori bez skrivanja, ali njena najpoznatija rečenica ne bi trebalo da plaši ljude koji prolaze kroz težak period. Tuga nije moralni neuspjeh, a osoba oboljela od raka nije kriva za svoju bolest.
Redovni pregledi, obraćanje ljekaru zbog upornih simptoma, pridržavanje preporučene terapije i traženje psihološke podrške predstavljaju mnogo sigurniji pristup od pokušaja da se složena bolest objasni samo stresom ili načinom ishrane.
