Mnogi ga znaju kao frontmena grupe “Teška industrija”, dok je 1975. godine važio za najzanimljivijeg pevača koji se tada pojavio na muzičkoj sceni.

U današnjem članku vam pišemo na temu jednog vremena koje se ne zaboravlja i jednog imena koje je obilježilo muzičku scenu bivše Jugoslavije. Ovo je priča o pjevaču kojeg mnogi pamte po emociji, glasu i pjesmama koje su ostale dio kolektivnog sjećanja.Saznajte…

Seid Memić Vajta posebno je dobro poznat generacijama rođenim pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Njegovo ime veže se za period kada je muzika imala drugačiju težinu, kada se slušala pažljivo i doživljavala iskreno

. Rođen u Travniku, Vajta je vrlo rano pokazao muzički talenat, a publika ga je upoznala kao jednog od najupečatljivijih pjevača svog vremena.

Najširu popularnost stekao je kao frontmen grupe Teška industrija, ali je vrlo brzo postalo jasno da je riječ o umjetniku koji može mnogo više od toga.

• Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka važio je za jednog od najzanimljivijih novih glasova na tadašnjoj sceni, a njegov uspon bio je brz i upečatljiv. Publika je u njemu prepoznala iskrenost i emociju, a muzička industrija kvalitet koji se rijetko pojavljuje. Godine 1975. njegovo ime već se izgovaralo s posebnim poštovanjem, a svaki novi nastup potvrđivao je da se radi o pjevaču koji zna kako doprijeti do ljudi.

Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima 1981. godina, kada je nastupio na Evroviziji s pjesmom „Lejla“. Iako nije osvojio vrh tabele, nastup je ostavio snažan utisak, a Vajta je pokazao da se ne boji velikih pozornica. Osvojeno petnaesto mjesto bilo je manje važno od činjenice da je njegova interpretacija ostala upamćena. To je bio trenutak kada je njegovo ime postalo poznato i van granica tadašnje države.

Iste godine uslijedio je još jedan veliki uspjeh. Pobijedio je na Splitskom festivalu s pjesmom „Mornareva pjesma“ i ponio titulu pjevača godine. Bio je to period u kojem su se nagrade i priznanja nizali jedno za drugim. Već naredne, 1982. godine, ponovo je proglašen pjevačem godine, a pjesma „Naša pjesma“ donijela mu je pobjedu na festivalu „Vaš šlager sezone“. Album „Tebi pjevam“ doživio je ogroman uspjeh i prodavan je u platinastom tiražu, što je tada bio jasan pokazatelj popularnosti i povjerenja publike.

Njegova karijera nastavila je uzlaznom putanjom i sredinom osamdesetih. Album „Kad bulbuli pjevaju“ ostvario je zlatni tiraž, a Vajta je i dalje bio prisutan na brojnim scenama i festivalima. Njegovi nastupi nisu bili samo pjevanje, već cjelovit doživljaj, prožet emocijom i neposrednošću koju publika nikada nije zaboravila.

Osim muzičke scene, Vajta je bio veoma prisutan i na televiziji. Učestvovao je u brojnim zabavnim i muzičkim emisijama, a posebno se istakao u dječijim programima. U popularnim emisijama za najmlađe nije bio samo gost – glumio je, pjevao i komponovao, pokazujući svestranost koja ga je izdvajala od mnogih drugih izvođača. Njegovo pojavljivanje u tim emisijama mnogima je ostalo u lijepom sjećanju, jer je znao kako da se približi publici bez obzira na godine.

• Okušao se i u glumi, pa je igrao u filmu „Nečista krv“, kao i u televizijskim projektima namijenjenim mladima. Tokom ratnih devedesetih preselio se u Hamburg, gdje i danas živi. Iako daleko od prostora na kojem je stekao slavu, muzika je ostala sastavni dio njegovog života. Nije se povukao u tišinu, već je nastavio stvarati, onako kako je to uvijek radio – iz srca.

U jednom od svojih kasnijih dolazaka u Beograd govorio je o promjenama koje su se desile u muzici i društvu. Istakao je da je današnje vrijeme potpuno drugačije, da je stigla nova, digitalna generacija i da se muzika danas stvara i doživljava na drugi način. Prisjetio se vremena kada se sve snimalo analognije, kada je proces bio sporiji, ali možda i iskreniji. Evroviziju i dalje prati, ali bez posebnog oduševljenja, svjestan razlika između nekada i sada.

• Posebno zanimljiv detalj iz njegove karijere jeste činjenica da su mu na Evroviziji prateće vokale pjevale velike zvijezde tog vremena. Na pitanje kako je to tada funkcionisalo, objasnio je da su se muzičari družili, bili prijatelji i dio iste priče. Nije bilo važno ko je u prvom planu, jer je muzika bila ispred sujete.

Priča o Vajti nije samo priča o uspjehu, već i o jednom vremenu kada su se umjetnici oslanjali jedni na druge. Njegov put podsjeća da prava muzika ne stari i da emocija, jednom otpjevana iskreno, ostaje zauvijek.