“Moj brat je nestao prije 13 godina…”

U danasnjem ćlanku Vam donosimo priču o mladiću iz Sarajeva koji je odrastao vjerujući da mu je majka mrtva, sve dok u porodičnom podrumu nije pronašao fotografiju s nepoznatim imenom. Otkriće ga je suočilo s činjenicom da je rođen kao Aleksa, da njegova majka Ena živi u Novom Sadu i da mu je otac godinama skrivao istinu o porijeklu….

Amar S. odrastao je u Sarajevu uz oca Samira i uvjerenje da mu je majka umrla dok je bio beba. Porodičnu priču promijenila je kutija pronađena iza stare komode u podrumu, u kojoj se nalazila fotografija žene po imenu Ena s porukom upućenom sinu Aleksi. Samir je tada priznao da je Amar rođen pod drugim imenom, da mu je majka bila Srpkinja i da ga je nakon njenog odlaska preimenovao. Potraga ga je odvela u Novi Sad, gdje je pronašao Enu i prvi put čuo njenu stranu priče.

Amar je odrastao u skromnoj sarajevskoj kući čija je fasada još nosila nepopravljene tragove rata. Iz kuće se pružao pogled prema šumi, ali u njenoj unutrašnjosti gotovo da nije bilo porodičnih uspomena. Zidovi su bili bez fotografija, a o prošlosti se rijetko razgovaralo.

Živio je s ocem Samirom, tihim, strogim i ponosnim čovjekom koji je na pitanja o Amarovoj majci uvijek davao isti kratak odgovor. Govorio mu je da je umrla dok je bio beba i da više nema ništa što bi trebao znati. Amar nije imao drugi izvor informacija, pa je takvu priču prihvatio kao jedinu istinu.

Važnu ulogu u njegovom odrastanju imala je nana Fadila. Pružala mu je toplinu i nježnost koje su ublažavale odsustvo majke, ali ni ona nije željela razgovarati o porodičnoj prošlosti. Kada bi Amar postavio pitanje, govorila mu je da je još mali da razumije.

Fotografija skrivena iza stare komode

Godine provedene bez odgovora oblikovale su Amarov odnos prema porodici. Izrastao je u povučenog mladića koji je izbjegavao razgovore o svom porijeklu, nije slavio praznike i prestao je postavljati pitanja. Tišina u kojoj je odrastao postala mu je uobičajena, jer nije poznavao drugačiji porodični život.

Preokret se dogodio kada je jednog dana čistio podrum. Iza stare komode pronašao je izblijedjelu kutiju ispunjenu prašnjavim papirima, dječijom odjećom i dijelovima prošlosti za koje nije znao da postoje. Među tim stvarima nalazila se crno-bijela fotografija mlade žene blagih crta lica.

Najvažniji trag nije bio samo lik žene nego poruka ispisana plavom hemijskom olovkom na poleđini. Bila je namijenjena sinu po imenu Aleksa, a potpisala ju je majka Ena. Amar do tog trenutka nije znao ni ko je žena na slici niti zašto mu se obraća imenom koje nikada nije koristio.

Fotografiju je iste večeri ostavio na stolu i sačekao oca. Kada je Samir ušao, Amar ga je pitao ko je žena i zašto na poleđini piše da se njen sin zove Aleksa. Samir je shvatio da više ne može ponoviti priču koju je godinama govorio.

Samir je priznao da je sinu promijenio ime

Otac mu je tada ispričao da je Ena bila Srpkinja i da su se upoznali prije rata. Prema njegovom objašnjenju, voljeli su se uprkos pritiscima koji su dolazili s obje strane. Sina su krstili kao Aleksu, pokušavajući na taj način udovoljiti Eninom ocu.

Takvo rješenje nije sačuvalo porodicu. Ena je otišla, a Samir je ostao sa sinom. Nakon njenog odlaska preimenovao je Aleksu u Amara i odgajao ga u vjeri u kojoj je i sam odrastao. Sinu je kasnije rekao da mu je majka umrla, uklanjajući mogućnost da je traži ili postavlja pitanja o drugačijem dijelu svog porijekla.

Amar je teško prihvatio priznanje. U nekoliko minuta saznao je da priča o majčinoj smrti nije istinita, da njegovo prvobitno ime nije Amar i da je dio njegovog identiteta promijenjen bez njegovog znanja. Samira je pitao zašto mu je promijenio ime, vjeru i priču o tome ko je.

Otac je odgovorio da je želio zaštititi sina od bola i od dvije strane koje bi ga mogle razdvojiti. Međutim, objašnjenje nije moglo poništiti godine provedene u uvjerenju da majke više nema. Amar je narednih dana hodao Sarajevom, obilazio crkve i džamije i pokušavao razumjeti gdje pripada.

Poruka je dovela do susreta u Novom Sadu

Amar je počeo istraživati dokumente i tražiti informacije preko starih poznanstava. Saznao je da se Ena preselila u Novi Sad, da se udala, da nije imala druge djece i da radi kao nastavnica njemačkog jezika. Kada je došao do načina da joj se obrati, poslao je kratku poruku.

Napisao joj je da se zove Amar, ali da je rođen kao Aleksa, te je pitao znači li joj to nešto. Odgovor je stigao dva dana kasnije. Ena je potvrdila ko je, priznala da poruku čita kroz suze i napisala da joj je sin nedostajao svakoga dana.

Susreli su se u kafiću pored Dunava. Amar je u ženi pred sobom prepoznao isti osmijeh s fotografije, sada na starijem licu. Ena mu je objasnila da je bila mlada, uplašena i rastrzana između ljubavi, majčinstva i pritiska porodice.

Rekla je da nije znala kako biti majka i da je pobjegla vjerujući da će gubitak biti manji ako ga ostavi nego ako ostane i izazove još veći sukob. Amar joj nije mogao reći da joj sve oprašta. Ipak, rekao je da je ne mrzi i da nakon svega više nije siguran ko je.

Po povratku u Sarajevo dočekao ga je Samir. Amar mu je potvrdio da je pronašao majku i razgovarao s njom. Rekao je ocu da ga i dalje voli, ali i da mu ne može oprostiti što mu je promijenio identitet i dopustio da odraste vjerujući u njenu smrt. Nakon tog razgovora prvi put su se zagrlili, a Samir je zaplakao.

Danas Amar živi između dva imena i dva dijela porodičnog porijekla. Slavi Bajram i Božić, a u svojim esejima piše o vjeri, oprostu i pripadanju. Na groblju ostavlja cvijeće na spomenicima muslimanskom i pravoslavnom djedu.

U njegovom pasošu i dalje stoji ime Amar, dok svoje zapise potpisuje kao A. Sehić. Jedno slovo za njega obuhvata i Amara kojeg je odgojio Samir i Aleksu kojem je Ena ostavila poruku na staroj fotografiji. Istina koju je pronašao nije izbrisala godine šutnje, ali mu je omogućila da vlastiti identitet više ne gradi samo na priči koju su drugi izabrali umjesto njega.