U današnjem članku vam pišemo o neobičnoj i emotivnoj ispovijesti žene koja je godinama pokušavala da spasi svoju majku od alkoholizma, suočavajući se s napetostima, gubicima i neshvaćenim žrtvama.Saznajte…
Priča je to koja osvetljava ne samo borbu s zavisnošću, već i s emocijama koje ostaju kada se pokušava pomoći onima koji ne žele biti spašeni.
Kada ljudi saznaju da su mi i majka i tetka umrle zbog alkoholizma, često pitaju: “Zašto ih nisi spasila, zašto im nisi pomogla?”
Ta pitanja su, za mene, još veći udarac. Ne znam kako bih im objasnila agoniju koju sam proživjela i koliko su te borbe bile uzaludne. Ljudi koji nikada nisu susreli pravog alkoholičara ne mogu razumjeti dubinu problema s kojim sam se suočavala.
- Kako zamišljate da pomognete alkoholičaru? Mnogi vjeruju da je to kao neki film: uletite, odvezete ga na rehabilitaciju, sve se riješi i svi su sretni. Realnost je daleko od toga. Alkoholičar ne želi pomoć dok sam ne shvati da mu život ide nizbrdo. Da želi, odavno bi se izliječio. Ali on je “dobro”, sve mu odgovara. Ima prijatelje koji dijele isti način života i svi su u tom svijetu sretni, u njihovim glavama sve je u redu. Kad pokušate pomoći, to je samo još jedan napor koji je obično uzaludan.
Sjećam se kako je moj tata pio cijeli život, a tek kad je doživio teški srčani udar, shvatio je ozbiljnost svoje situacije. Liječnik mu je rekao: “Ako nastaviš, brzo ćeš umrijeti.” Bio je šokiran, ali je prestao piti, barem na dvije godine. Na kraju je opet počeo. No, za moju majku nije bilo te motivacije. Iako je imala djecu koja su je voljela, molila sam je, vrištala, trudila se. Ništa nije pomoglo. Uvijek je imala razlog – bilo da je to bio alkohol, bolest, ili loša situacija, ona je odabirala alkohol.
U mojoj glavi, postojala je jasna granica – nije bilo moguće spasiti nekog ko nije spreman da bude spašen. Moji pokušaji da joj pomognem bili su neprestani i iscrpljujući. Uvijek sam je vodila kod doktora, pokušavala da je udaljim od svojih loših navika, ali uvijek je završavala u svom starom krugu, u istim navikama.
- Moje pitanje je bilo – koliko puta se mogu žrtvovati za nekoga ko ne želi promjenu? Biti stalno prisutan, stalno pokušavati, ulagati u nadu da će se nešto promijeniti, nije samo iscrpljujuće, već i opasno za moje emocionalno zdravlje, za moju porodicu. Morala sam da donesem tešku odluku: ako ona nije spremna da se spasi, nisam više mogla da nastavim svoju borbu za nju.
Iako je to bila odluka koja mi nije bilo lako donijeti, shvatila sam da nisam odgovorna za njen život. Na kraju, alkohol je uništio njezin život – postala je osoba koju su ljudi zaboravili, osoba koja je bila nesprešna, nemoćna, uvijek u borbi s tjeskobom i tugom, dok su svi pokušavali da je spase. No, ona nije tražila spasenje.
- Završila je život kao beskućnica, u bolovima i žudnji za nečim što nikada nije bilo njeno – sreća bez alkohola. Ni ja, ni ostatak porodice, nismo je mogli izvući iz tog ponora, jer ona to nije željela. Na kraju, pomirila sam se sa situacijom. Živjela sam svoj život s obitelji, jer nisam mogla biti odgovorna za nju. Odluka nije bila jednostavna, ali bila je nužna.
Nakon njezine smrti, ponekad pomislim da li sam učinila pravu stvar. Ali nikada nije lako donositi odluke u ovakvim situacijama. Ova priča nam pokazuje da alkoholizam nije samo osobni problem, već problem koji razara cijele obitelji. Bez volje osobe koja je pogođena ovom bolešću, svaka pomoć ostaje uzaludna. Moramo razumjeti da nijedna žrtva nije opravdana, ako osoba koja je ovisna nije voljna da se spasi.
