U današnje vrijeme prevara je jedna od češćih pojava kada je riječ o emotivnim odnosima, a ono što je zanimljivo jeste kako su nekada Romkinje kažnjavale muževe kada bi ih prevarili.
U rumunjskoj tradiciji, čudan, gotovo zastrašujući, element svakodnevnog života povezan je s uobičajenim odjevnim predmetom: ženskom suknjom. Iako se na prvi pogled može činiti samo odjevnim predmetom, on ima značajan simbolički značaj unutar romske vjerske zajednice. Suknja simbolizira granicu između nevinosti i izopačenosti, a propisi koji je okružuju izravno utječu na ponašanje, odnose i živote cijele zajednice. Ovaj stoljećima star sustav tabua posebno je vrijedan pažnje jer su ga žene, koje se često smatraju manje moćnima, s vremenom naučile koristiti kao oblik samoobrane.
Prvobitno kazna, postala je sredstvo zaštite i kažnjavanja supružnika. U romskim tradicijama vjenčanja, vrijednosti koje se tiču braka i preljuba smatraju se izrazito stabilnima. Razvoda gotovo da i nema, ali to ne znači da izostaje izdaja ili nevjera. Stavovi o nevjeri značajno se razlikuju među spolovima: preljub žena smatra se najtežim zločinom, kažnjivim najstrožim kaznama, čak i do smrtne kazne. Prema prethodnim izvješćima, supružnici imaju pravo kazniti ili čak pogubiti svoje partnere ako su nevjerni.
Muški preljub nije bez posljedica, ali su kazne blaže. Osuda prvenstveno dolazi iz obitelji i zajednice, bez strožih kazni. Unatoč tome, žene su uspjele razviti vlastite obrambene mehanizme. Unatoč tome što su bili podvrgnuti surovom patrijarhalnom sustavu, njihovo poznavanje tabua omogućilo im je da se brane. Suknja je personificirala zagađenje. Prema romskom vjerovanju, sve što je bilo kraće od ženskog struka smatralo se “nečistim”. Suknja je, dakle, postala simbolom te distinkcije.
Na primjer, ako je suknja došla u dodir s hranom ili posuđem, sva se hrana i posuđe morali baciti, što se smatralo svetogrđem. Ako bi žena prošla oko muškarca ili životinje, smatralo se da ih je oskvrnila. Kako bi zaobišle te situacije, Romkinje su razvile složen sustav odijevanja. Nosile bi tri do pet suknji, od kojih je najvažnija bila podsuknja. Suknja je morala biti pokrivena pregačom – dodatnom barijerom koja je štitila i ženu i okolinu. Svaka suknja i pregača morale su biti različite boje kako bi se lako prepoznalo njihovo stanje i namjena.
Međutim, prijetnja je ostala konstantna. Ako je podsuknja došla u dodir s nečim, smatrala se trajno uprljanom. Upravo ta alegorijska moć učinila je suknju oruđem koje će žene iskoristiti u budućnosti. “Ispuštanje muževe krvi” – kazna teža od smrtne. Najveća moć suknje proizlazila je iz običaja “puštanja krvi muža”. Ako je žena svjedočila nevjeri svoga muža, imala je pravo pokriti mu glavu svojom suknjom. Taj se čin smatrao najvećom sramotom.
Posljedično, muškarac bi zauvijek bio zanemaren, jer se vjerovalo da dodirivanje “najnečistijeg” dijela žene uništava njegovu reputaciju. Za ponosne Rimljane, kojima je čast u zajednici bila najvažnija, ova je kazna bila štetnija od smrti. Pojedinačna smrt je prestala, ali obiteljska sramota je ostala. Priznavanje i odobravanje prava žene da na ovaj način kazni svog muža od strane zajednice sugerira da to nije bila slučajnost, već dio običajnog prava. Moć žena u patrijarhatu: Paradoks ove tradicije je da dok su žene obredno smatrane nečistima, suknja je postala jedno od najmoćnijih oružja protiv muškog autoriteta.
Njihova “čast” postala je “moral”. Mogle bi upotrijebiti metaforu odjeće kako bi ublažile potpunu sramotu svog muža, ostavljajući trajan trag na njegovom srcu. To je pomoglo u održavanju jedinstvene ravnoteže unutar obiteljskih odnosa. Muškarci su shvatili da će se, ako varaju, suočiti s kaznom koju nikakva količina hrabrosti ne može izbrisati. Ova praksa ne samo da je štitila žene nego je i održavala stabilnost braka. Blijede uspomene na običaje i tradiciju: Danas su mnoge tradicije zaboravljene.
Moderne Romkinje više ne moraju nositi višeslojne suknje niti ih odvajati prilikom pranja. Kako se zemlja razvija, tako se razvija i svakodnevni život Roma. Ipak, sjećanje na te tradicije ostaje danak snazi tradicije i kreativnim načinima pronalaženja harmonije čak i unutar najrigidnijih sustava. Priča o suknji pokazuje da unatoč ograničenjima postoji prostor za otpor i da znanje često može trijumfirati nad moći. Možda je upravo ta sposobnost pretvaranja neuspjeha u snagu tajna opstanka Roma. Suknja ostaje simbolom tradicije, ali i načina na koji se pravda i osveta ponekad mogu manifestirati na najneobičnije načine.