Postoje ljudi koji odluče da se odmaknu od civilizacije i žive u divljini potpuno sami. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Gorštak Nedeljko je odlučio zatvoriti civilizaciju i umjesto toga prigrliti samo njemu poznatu samotnjačku i tužnu egzistenciju. Hrabrim potezom na prijelazu prošlog stoljeća Goršatk Nedeljko Tomušilović donio je hrabru odluku da prigrli povučeni život u neukroćenoj divljini Dugog Polja kod Modriče. Posljednju 41 godinu postojano se opirao zamkama moderne civilizacije, odlučivši umjesto toga živjeti u zemunici, daleko od prisutnosti drugih ljudi i okružen neukroćenim stvorenjima divljine. Njegovo jedino društvo je mačić, s kojim dijeli svoje oskudne namirnice, dok mu povremeni posjeti brata i novosti s radija služe kao jedina veza s vanjskim svijetom. Sada 70-godišnjak, Goršatk Nedeljko Tomušilović proveo je više od četiri desetljeća živeći usamljenički život, prihvaćajući izazove i samoću divljine.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, Nedeljko, stanovnik planinskog kraja, odlučio se odvojiti od društva i prionuti životu u samoći. Pogođen dugotrajnom bolešću, tvrdi da je otišao s ovoga svijeta, ali ostaje nepokopan. Unatoč tome što je oženjen i ima sina, kćer i unuke, evidentan je nedostatak obiteljskog stola i obiteljskog života. Nakon Titove smrti i raspada Jugoslavije koji je uslijedio, odlučio je oprostiti se od svijeta i prigrliti život pod vedrim nebom, boraveći u skromnoj kući od blata zajedno s divljim stvorenjima. Prema riječima Nedeljka, uspješno je završio osnovno obrazovanje, a zatim se posvetio košarčarskom umijeću. Zvao sam se Brđo. Za vrijeme sukoba dolazilo bi do nereda i korpara bi se gasila. Živio sam u Subotici i bio sam zaposlen u građevinarstvu“, priča Nedeljko, strastveni penjač. Prostor u kojem boravi jasno ukazuje na njegovo vlasništvo nad istim. Nedeljko, koji je pomno organizirao sve izvan svoje kuće, prepričao je razgovor između njega i brata. Prišao mu je brat noseći pogaču, dok je nekada Nedeljko dolazio u bratov dom i bavio se cijepanjem drva. Budući da nije navikao na posjete i društvene interakcije, otvoreno priznaje da se osjeća nervozno kad god ga netko posjeti.
U dobi od 70 godina više nemam snagu malog djeteta. Moj zadnji posjet Modriču bio je 2012. godine, kada sam se suočio sa zdravstvenim komplikacijama koje su me spriječile da u potpunosti uživam u iskustvu. Iako nisam strastveni lovac, uživam u pripremi tradicionalnih domaćih jela, poput kuhanja krumpira. Međutim, primijetio sam neke nepravilnosti s mlijekom, pa sam ga preventivno odlučio baciti. Nedeljko, koji je uspješno prevladao svoju najveću ovisnost o cigaretama, priča nam o svom putu. Okružen jabukama i grožđem u blizini svoje zemunice, on se prehranjuje ovim voćem dok zadržava uvjerenje da je svaka pojava na svijetu sama po sebi “poremećena”. Prema Nedeljku, on je potpuno jedinstven i često izoliran zbog svoje percipirane ekscentričnosti, zbog čega ga drugi nazivaju ludim. Izdržljivog duha bez prigovora prihvaća život pod ogromnim nebom, izražavajući da bi mu, kad bi mu se pružila još jedna prilika, jedina želja bila vratiti se u Jugoslaviju i njezine granice utvrditi bodljikavom žicom. Nedeljko ponosno izjavljuje: “Izgradio sam drvenu kuću na sedam-osam različitih lokacija, sve zgodno blizu mene.”
U sklopu niske zemunice nalazi se i jedna usamljena prostorija. Njegov sadržaj se sastoji od kreveta, peći, jedne stolice i raznih drvenih predmeta. Nedeljko utjehu nalazi u slušanju radija, dok se redovito prepušta omiljenoj zabavi crtanju bojicama po bloku broj 5, što smatra najpotrebnijim. Na YouTube kanalu “Tata brada” Nedeljko iznosi svoje mišljenje o našim autorskim pjesmama i novostima, ističući da ga ništa ne smeta i ne nervira. Neđo uvjerava da će koliba služiti kao trajni simbol mogućnosti posjedovanja nečega u životu. Kada ga ispituju o njegovom pravom identitetu, on oklijeva, kao da je na trenutak zaboravio, prije nego što se konačno sjeti svog imena.
