Od dana kada sam se rodila, otac me je terao da nosim zavoje preko lica i strogo mi zabranjivao da ih ikada skinem. Tek posle venčanja, tokom prve bračne noći, konačno sam se usudila da skinem zavoje i u ogledalu ugledam nešto zbog čega su mi se noge odsekle… ?

U danasnjem članku donosimo priču o djevojci koja je osamnaest godina živjela ne znajući kako izgleda njeno vlastito lice. Otac joj je od rođenja zabranjivao skidanje zavoja, a tek nakon ugovorenog vjenčanja našla se u prostoriji bez njegovih stražara i dobila priliku da priđe ogledalu….

Djevojka iz izuzetno bogate porodice odrasla je pod strogom očevom kontrolom, s licem neprestano prekrivenim bijelim zavojima. Otac ju je uvjeravao da je rođena s teškim deformitetom i da je skrivanjem štiti od drugih ljudi. Nije smjela napuštati imanje niti se pogledati u ogledalo, a dva pokušaja da otkrije vlastiti izgled završila su kažnjavanjem i pojačanim nadzorom. Kada joj je sa osamnaest godina ugovoren brak, prva noć u novoj kući donijela joj je ono što je čekala cijelog života – priliku da bez stražara skine zavoje.

Naizgled je odrastala u okolnostima koje su drugima mogle djelovati gotovo nestvarno. Porodica je živjela u ogromnoj vili, imala poslugu, privatno obezbjeđenje, skupe automobile i dovoljno novca da sebi omogući gotovo sve. Iza visokih zidova imanja, međutim, njen život bio je određen pravilom koje nije smjela prekršiti.

Njeno lice moralo je ostati potpuno skriveno. Još na dan njenog rođenja otac je naredio da bude prekriveno bijelim zavojima, iako je takva odluka iznenadila prisutne ljekare. Kao jedan od najmoćnijih milijardera u zemlji, imao je dovoljno autoriteta da njegovu naredbu niko otvoreno ne dovede u pitanje.

Zavoji su ostavljali samo male otvore oko očiju, nosa i usta kako bi djevojčica mogla gledati, disati i jesti. Ostatak lica nije mogao vidjeti niko, uključujući i nju samu. Tako je odrastala bez vlastitog odraza i bez mogućnosti da provjeri ono što joj je otac godinama govorio.

Objašnjenje kojim je opravdavana potpuna izolacija

Kada je dovoljno porasla da razumije kako se njen život razlikuje od života drugih ljudi, počela je postavljati pitanja. Željela je znati zbog čega stalno mora nositi zavoje i zašto joj je zabranjeno da ih makar jednom ukloni. Otac joj je tada rekao da je rođena sa strašnim deformitetom i da bi se ljudi uplašili kada bi vidjeli njeno lice.

Djevojčica je nakon tog objašnjenja zaplakala, dok ju je otac uvjeravao da njegovi postupci imaju razlog. Bila je premlada da bi provjerila njegove tvrdnje, pa je prihvatila ono što joj je rečeno. Zavoji su vremenom postali samo jedan dio mnogo šire kontrole kojoj je bila izložena.

Nije smjela napuštati porodično imanje, a gotovo da nije imala ni prijatelje. Umjesto odrastanja uz vršnjake, vrijeme je provodila s učiteljima, guvernantama i ženama zaduženim da je pripreme za budući brak. Učila je kuhati, voditi domaćinstvo, pravilno sjediti za stolom i razgovarati sa suprugom.

Neprestano joj je ponavljano da žena treba biti dobra supruga, da muž mora imati prvo mjesto i da je njena osnovna dužnost stvaranje čvrste porodice. O njenim željama, obrazovanju koje bi sama izabrala, poslu ili planovima nije se razgovaralo. Njen budući život oblikovan je prema odlukama koje su drugi donosili umjesto nje.

Dva pokušaja završila su kaznom i strožim nadzorom

Uprkos strahu koji joj je usađen, želja da otkrije vlastiti izgled nije nestala. Prvu priliku dobila je kada je imala devet godina i u praznoj prostoriji ugledala veliko ogledalo. Zatvorila je vrata i počela odmotavati zavoje, uvjerena da je niko ne posmatra.

Skinula je tek nekoliko slojeva prije nego što su stražari naglo ušli. Ponovo su joj prekrili lice i odveli je ocu. Kao kaznu zbog neposlušnosti, dva dana su je ostavili bez hrane i vode. Poslije toga strah je određeno vrijeme bio snažniji od radoznalosti.

Nekoliko godina kasnije jedna služavka uspjela joj je krišom donijeti malo džepno ogledalo. Djevojka je sačekala noć i ponovo počela skidati zavoje, ali su se stražari pojavili gotovo odmah. Nakon drugog pokušaja otac je pojačao obezbjeđenje ispred njene sobe, pa joj je prilazak ogledalu postao još teži.

Pokušala je pronaći i drugačije rješenje. Molila je oca da joj, ako je deformitet zaista tako težak, dozvoli plastičnu operaciju. On je bez dodatnog obrazloženja odbio razgovor, a na njeno pitanje zašto odgovorio je da je tako rekao. Godine su nastavile prolaziti, dok je bijela tkanina postajala stalni dio njenog života.

Ugovoreni brak otvorio je put do ogledala

Na osamnaesti rođendan otac joj je saopštio da je već izabrao njenog budućeg supruga i da će vjenčanje biti održano za mjesec dana. Djevojka je pokušala objasniti da tog čovjeka skoro uopšte ne poznaje i da možda ne želi takav brak, ali njeno mišljenje nije uticalo na donesenu odluku.

Izabrani mladoženja bio je sin bogatog biznismena. Tokom susreta prije ceremonije ponašao se pristojno, ali hladno, dok je više pažnje posvećivao razgovorima s njenim ocem o akcijama, nekretninama i poslovnim ugovorima. Djevojka je zatim slučajno čula kako prijatelju govori da mu je najvažnije da budući tast nakon vjenčanja potpiše dokumente.

Postalo joj je jasno da je brak dio poslovnog dogovora dvije bogate porodice. Ceremonija je ipak održana, a otac ju je doveo do oltara pred gostima koji su posmatrali zavoje i tiho razgovarali. Nekoliko sati kasnije mladenci su otišli u veliku vilu izvan grada, koju im je njen otac poklonio.

Za nju je dolazak u novu kuću imao važnost koja nije bila povezana s početkom bračnog života. Prvi put u osamnaest godina u njenoj neposrednoj blizini nije bilo očevih stražara. Suprug joj je rekao da ga ne zanima kako izgleda, da njihov brak koristi oboma i da može živjeti kako želi pod uslovom da se ne miješa u njegov život. Zatim je izašao na balkon.

Prišla je ogledalu drhteći i počela polako odmotavati tkaninu. Postupak je trajao približno deset minuta. Slojevi su jedan za drugim padali na pod sve dok posljednji komad nije skliznuo i prvi put potpuno otkrio njeno lice.

Kada je podigla glavu prema ogledalu, prizor je izazvao toliko snažnu reakciju da je osjetila kao da su joj se noge odsjekle. Dostavljeni dio priče završava se upravo u tom trenutku: ne otkriva šta je ugledala niti zbog čega je otac tokom svih tih godina ulagao toliko napora da je spriječi da vidi vlastiti odraz.