Danas govorimo o iskustvu jedne korisnice društvenih mreža a njen slučaj nije usamljen. Naime nakon što je od svog pokojnog oca nasliejdila kuću muž je želio da se i on uknjiži kao vlasnik.
Kada je izgubila oca, njen svijet se privremeno srušio. Tuga vezana uz odlazak njezinih roditelja bila je ogromna, ali u toj tišini njezino je nasljeđe služilo kao svjetionik – dom, mjesto sjećanja, sigurnosti i korijena. Nakon sedam godina života u malom stanu, ona i suprug odlučili su se preseliti u veći stan. Međutim, ono što je trebao biti novi početak postalo je nepredvidiv izvor napetosti u braku. Njezin suprug imao je drugačiju filozofiju. Umjesto ohrabrenja i razumijevanja, iznio je zahtjev koji je uzdrmao temelje njihovog saveza – želio je da se kuća uknjiži na oboje.
- Smatrao je da je život u skladu jednak zajedničkom vlasništvu. Njegove riječi, koje je zapamtila iz knjige, navele su ga na razmišljanje o svom braku, koji je podrazumijevao dijeljenje svega. Međutim, nije se mogla složiti. Rezidencija je bila ostavština njezina oca, koja je predstavljala povijest njihove obitelji, vjerovala je da bi dijeljenjem rezidencije izgubila više od svog imena na vlasničkom listu. Nije mislila da će odgovoriti hladnim i proračunatim odgovorom. Za samo trenutak izgubio je temperaturu, a onda je došla opasnost.
Da kuća još uvijek glasi samo na njezino ime, tražio bi od nje da mu plati pola stanarine za sedam godina koje su zajedno proveli u garsonijeri. Rekao bi, kako je objasnio, ako joj je stranac, ne bi joj trebao plaćati stanarinu. Za nju je to bio šok. Unatoč skromnom prebivalištu, dijelili su ga zajedno. Zajednički su dijelili troškove, brige, veselje i redovne poslove. Nije to smatrala profesionalnim odnosom. Njegov iznenadni zahtjev poništio je udobnost svih godina koje su proveli zajedno. Sljedećeg je dana saznala nešto što ju je uništilo – njezin je suprug upoznao odvjetnika i razmišljao je o razvodu od nje ako mu ne plati ono što je tražio.
U hipu je ljubav istisnula ucjena. Nije se više radilo o rezidenciji ili financijama, već o povjerenju koje je odjednom izgubljeno. Pitala se je li sama u pravu, djeluje li doista sama, ali sve je u njoj vapilo da sačuva ono što joj je ostalo od oca. Pravni sustav regije poznat je po razlikovanju nasljedne imovine i zajedničke imovine stečene tijekom braka. Prema informacijama portala Paragraf.rs, zakonsko nasljedstvo ima pristup samo nasljedniku, čak i ako je ono stečeno u braku.
To implicira da ne postoji službena politika koja se odnosi na to da partner automatski postaje dioničar u kući koja je naslijeđe – osim ako je volja vlasnika drugačija. Izvan pravnog okvira, postavlja se pitanje emocija i moralnih granica ponašanja. Može li se ljubav doista kvantificirati pomoću matematike i kvadrata? Je li partnerstvo legitimno ako je sklopljeno, a da nitko nije dobio ono što je tražio? Njezina nevolja nije čudna. Brojni pojedinci (i muškarci i žene) na Balkanu moraju se nositi sa situacijama u braku koje su izvan tipičnog zdravog raspona kompromisa.
Psihoterapeutkinja Gordana Jocić iz Blic Žene smatra da je emocionalna ucjena često zamaskirana kao rasprava o jednakosti i pravdi, au stvarnosti prikriva nesigurnost i želju za kontrolom. U njezinu slučaju partner nije progovorio, već je predložio ultimatum. Ovakav pristup često ukazuje na ozbiljnije probleme u vezi. Ako se partner ponaša kao protivnik, ako koristi legalne metode da postigne ono što želi, to više nije rezidencija, nego sudnica. I nije bila spremna odreći se svog prebivališta ili časti. Kada je odnos para čisto numerički, a ljubav sada uvjetovana, važno je ponovno razmotriti prioritete.
Supružnik je u ovom slučaju zaboravio temeljna načela partnerstva – povjerenje, međusobno poštovanje i nesebičnost. Prema mišljenju advokata Saše Adamovića, koje je objavljeno na sajtu Nova.rs, supružnik nema pravo na dodatnih 500 dolara mesečno za troškove stanovanja, osim ako nije drugačije dokumentovano i dogovoreno. Zbog toga njegov zahtjev da mu se vrati najamnina za zajednički stan u bivšu državu nema pravnu osnovu, već je više sličan emocionalnoj ucjeni.
U konačnici, i dalje ostaje pitanje je li nam doista stalo jedno do drugoga ako je jedini način dokazivanja ljubavi ugovorima koji zahtijevaju suvlasništvo i plaćanje troškova? Je li ljubav sušta suprotnost formuli, dijeli li se bez brige o kalkulacijama i je li i dalje tu kad druge stvari propadnu? Odabrala je zadržati ono što joj je otac dao, au tom je činu bilo više odanosti i časti od svih prijetnji koje su dolazile s druge strane kreveta. Ona možda ne uzdržava svog supružnika, ali je umjesto toga uzdržavala sebe. A često je i najvažniji dom koji možemo održavati.
