Gubitak Nebojše Glogovca, prije pet godina, za mnoge je bio izvor velike tuge. Čini se da je odsustvo voljenog glumca trajna praznina. Utjelovio je mnoštvo likova, što mu je zauvijek osiguralo mjesto u srcima njegovih obožavatelja. Nebojšu je zloćudna bolest odnijela za samo nekoliko mjeseci. Njegov otac Milovan bio je jedan od ožalošćenih koji je osećao najdublju muku. S druge strane, njegova supruga Milica je nakon tragedije odlučila da se povuče iz javnog života. Ona se rijetko pojavljuje na događajima, a prvenstveno je viđena isključivo na komemoraciji svog supruga na dan njegove smrti.
Milovan Glogovac, Nebojšin otac, izrazio je zadovoljstvo portretom svog sina, navodeći da Nebojša nikada nije govorio loše o njemu. Tuga je složena emocija koja može biti neodoljiva. Međutim, za one koji pate, sjećanje na Nebojšinu sklonost da se ne oblači je izvor snage. Molitva se široko smatra najefikasnijim lijekom za emocionalnu patnju, pružajući utjehu i optimizam. Pre svega, molitva uliva veru da je Nebojša sada sa pravim i živim Bogom u svetu koji je daleko superiorniji od onog koji je ostavio iza sebe.
On je u intervjuu za “Večernje” rekao da je utjehu našao u saznanju da je Nerbojša živio pošten život tokom svog boravka na Zemlji. Kao dijete, otac mu je bio svećenik, bio je član crkvenog hora. Njegove prve godine bile su duboko ukorijenjene u crkvi, a njegovi prvi koraci načinjeni su pred oltarom. Hor u galeriji rado se prisjeća mladića kovrdžave kose koji im je često donosio poklone. Izjavio je da je njegova vjera igrala značajnu ulogu u njegovom oblikovanju. Vjerujem da su sve vrijednosti, vrline i mane oblikovane našim odgojem. Porodična zajednica služi kao osnova, a sva Nebojšina kasnija dostignuća su izgrađena na lekcijama koje je naučio tokom njegovih ranih godina.
Prema rečima Milovana Glogovca, Nebojša je svojim naslednicima uspešno preneo sve suštinske vrednosti. Spomenik ima uklesan krst koji ga razlikuje od uobičajenog srpskog krsta. Uprkos tome što je odrastao u domaćinstvu duhovnih vođa, njegova sahrana nije u potpunosti slijedila pravoslavnu tradiciju. Sahrana je obavljena u Aleji zaslužnih građana, gdje postoje određena arhitektonska ograničenja koja zabranjuju postavljanje krsta.
