Trajna privlačnost pjesama koje su nastale prije gotovo 50 godina svjedoči o njihovom statusu jugoslavenskih glazbenih klasika. Danas se prisjećamo poginulih članova benda koji je obilježio osamdesete godine. Prije četiri desetljeća na glazbenoj sceni pojavila se renomirana glazbena grupa Crvena Jabuka koja je ostavila neizbrisiv trag koji traje do danas. Tijekom godina dosljedno su proizvodili bezvremenske hitove, učvršćujući svoju reputaciju legendarnog benda. Ono što ih izdvaja je njihova nepokolebljiva predanost izazivanju iskrenih emocija, načelo koje ih je vodilo od samog početka. Umjesto da se prilagođavaju prolaznim trendovima, njihov primarni fokus uvijek je bio stvaranje duboke veze sa svojim slušateljima. Međutim, tragedija se dogodila na vrhuncu njihove popularnosti, ostavivši trajan utjecaj od kojeg se nikada nisu u potpunosti oporavili.
Dana 18. rujna 1986. dogodila se tragedija kada su članovi benda “Crvena jabuka” doživjeli tešku prometnu nesreću dok su išli na koncert u Mostar. Koncert koji su s nestrpljenjem iščekivali i započeli svoju ambicioznu turneju, trebao je održati na stadionu “Kantarevac” u Mostaru. Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta obožavateljima koji su željni doživjeti jedinstveni glazbeni stil benda. Nažalost, koncert “Crvene jabuke” je morao biti otkazan, au budućnosti nema planova za nastupe u istom sastavu. Ričl, rođen 12. marta 1962. godine, prve godine života proveo je na Koševu pod brigom majke Elvire, jer mu je otac Ferdinand preminuo dok je bio mlad. Nakon završene srednje glazbene škole, Ričl je odlučio upisati studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Za to vrijeme raskrstio je s Brankom Đurićem Đurom i Zlatkom Bostandžićem. Taj susret doveo je do formiranja benda “Ozbiljno prešte”, a Ričlu se pridružio Zlatko Arslanagić kao njegov glazbeni pratilac. Kasnije se suradnja proširila i na Elvisa J. Kurtovića. Vođen sve većom ljubavlju prema glazbi, početkom 1985. godine donio je hrabru odluku razići se sa svojim prethodnim bendom. Udruživši snage s Arslanagićem, zajedno su krenuli na novo uzbudljivo putovanje, iznjedrivši kultnu grupu poznatu kao Crvena jabuka. Kreativni proces za njihov album prvijenac odvijao se u intimnim okvirima Zlajinog stana u potkrovlju, gdje su pretočili svoje duše u stvaranje iskrenih pjesama. Njihovim redovima pridružili su se iskusni glazbenici poput basiste Aljoše Buhe, porijeklom iz Zenice, klavijaturiste Dražena Žerića Žere, poznatog po radu sa Žaokama, i bubnjara Darka Jelčića Cunje, također iz Zenice. U jednom trenutku Ričl i budući nadrealist Nele Karajlić čak su vodili radio emisiju na Radio Sarajevu. Ričl je bio nadaleko cijenjen kao jedan od najtalentiranijih gitarista sarajevske rock scene, kao i kao daroviti glumac. Dapače, čak je osigurao i ulogu u uvodnoj sezoni renomirane serije “Top lista nadrealista” 1984. godine.
U poslijepodnevnim satima članovi orkestra krenuli su na put od Sarajeva do Mostara, koristeći tri automobila i mali kamion za prijevoz svojih instrumenata. U Fićinom vozilu sjedio je bas gitarist Aljoša Buha, Dražen, solist Ričlo Zija i vozač Zlatko Arslanagić. Odmah iza njega u Golfu bili su Dražen Žerić i Darko Jelčić. Putujući iz Jablanice prema Mostaru, organizator ture iz zeničkog “Atlasa” u društvu Žerića i Jelčića naišao je na veliku gužvu koja je okruživala uništenog Fiću. No, zbog vremenskog ograničenja nisu se mogli predugo zadržati na sceni jer su jurili prema koncertu. Vozilo je iznenada naglo skrenulo, skrenulo ulijevo, te se snažno sudarilo s kamionom vršanskih registracija. Bio je to dan pun izazova i emocija. Već smo se okupili na prepunom mostarskom stadionu nestrpljivo iščekujući početak koncerta. No, policija je konačno stigla tek oko 8.30 navečer. Atmosfera je postala sumorna jer je glazba ugašena, a mi smo krenuli prema bolnici u Mostaru. Na naše iznenađenje, cijela se gomila ujedinila s nama, što je rezultiralo duboko dojmljivim trenutkom. Ispred bolnice se okupilo mnoštvo ljudi koji su izrazili sućut. Žera čuva živo sjećanje na ovaj potresni događaj koji je zauvijek okaljao ugled Crvene jabuke. U intervjuu za časopis “Čao” majka Dražena Ričla hrabro je ispričala specifičnosti ovog tragičnog događaja koji se zbio u lipnju 1989. godine.
Sjećanja na dane koji su prethodili nesreći živo su mi urezana u sjećanje. Bilo je to tijekom našeg zajedničkog boravka u Rumunjskoj, gdje je moj brat imao ljetnikovac. Naše vrijeme nije bilo ništa drugo nego izvanredno, prepuno sreće i smijeha. Po našem povratku, moja šogorica i brat svratili su na usputnu kavu. Tada je Dražen počeo razgovarati o nadolazećoj turneji i iščekivanju izlaska drugog albuma. Ostale su mi kristalno jasne u sjećanju njegove riječi: “Volio bih da možemo sve ovo odgoditi.” U to vrijeme nisam ni slutio koliko bih bio sretan da mi se ta želja ostvari. Nastavila je prepričavati priču, otkrivajući detalje koji su mi promakli. Kasnije su me izvijestili o bezbrojnim satima koje su proveli na groblju, ne mogavši se otrgnuti. Tijekom cijele noći mnoštvo mladih okupilo se kako bi sjedili kraj groba mog voljenog Dražena, a njihove suze tuge svjedočile su obožavanju koje je zapovijedao. Mogu samo reći: proljeće ga je donijelo u naše živote, da bi ga jesen okrutno ugrabila. Iako je njegovo vrijeme na ovom planetu bilo nažalost kratko, čvrsto vjerujem da je u svojim ograničenim godinama postigao više nego što bi većina ikada mogla težiti da postigne u životu. Bez sumnje, njegova prisutnost ostavila je neizbrisiv trag”, zaključila je s dubokom tugom. Na Draženovom nadgrobnom spomeniku, koji ima oblik prerezane jabuke, ugraviran je stih iz jedne od njegovih pjesničkih skladbi.
