Pjevačica narodne muzike Ana Bekuta je već decenijama na estradnoj sceni a posljednjih godina je redovan član žirija u najpopularnijem regionalnom muzičkom takmičenju Zvezde Granda.
Sa samo 17 godina Anna Bekuta rodila je sina Igora. No, taj radosni trenutak ubrzo je potisnula teška odluka, stjecajem životnih okolnosti bila ga je prisiljena ostaviti u domu za napuštenu djecu. Ta rana, kako je rekla, nikada nije potpuno zacijelila. Pjevačica je kasnije više puta izravno razgovarala o ovom razdoblju. Igor je rođen u nenomadskom društvu, au tadašnjoj zajednici nedostajalo je razumijevanja potrebnog za mladu majku. Okolina ju je ekskomunicirala, a ista vrsta kritika i nagađanja bila je predmet i njezine obitelji. “Moji su roditelji bili nevini, a seoski tračevi o njima bili su točni”, rekla je Anna.
Ismijavali su je, a neki su je nazivali i “budalom” jer nije prikrila dijete ili, kako su rekli oni koji su joj se protivili, “na vrijeme ga udaljila”. Nakon što je proživjela unutarnji sukob, odlučila je odvesti Igora u dom. Petkom i subotom putovala je kako bi ga vidjela, a svaka je interakcija bila i ugodna i bolna. Dok je spavala u krevetu, grlila ga je i udisala njegov miris, zbog čega je pamtila svaki osmijeh i dodir. Sve do iduće subote njegov puderasti miris prožimao mi je nosnice, a otisak njegovih malih usana na mom vratu držao me na životu, rekla je u intervjuu.
Ta agonija trajala je mjesecima, sve dok, kako kaže, glas srca i mozga nisu preuzeli i ponovno joj pustili njenog dječaka. Rođenje Igora povećalo je vjerojatnost da će se u potpunosti posvetiti glazbi. Otkrila je i da ima teret koji nosi, pa je pjevanje postalo način da preživi i osigura bolju budućnost njoj i sinu. S vremenom je izgradila karijeru i proslavila se na našoj pozornici, ali je i dalje zadržala vezu sa svojom prvom i najvećom ulogom u životu: ulogom majke. Danas Ana i Igor imaju čvrstu i predanu vezu. Redovito će joj pomagati na koncertima i nastupima, također će je podržavati i s ponosom stajati uz nju.
- Ana je bila oduševljena kada se njen sin zaručio za svoju partnericu, koja je također iz Niša, a ona i partner su uživali u društvu. Iako je povremeno govorio da poznaje svog oca, komunikacija između njih nikada nije uspostavljena. Za njega je majka i dalje primarna podrška. Njihova veza, koja je iskovana kroz teške trenutke i nevolje, sada je priča o upornosti, opraštanju i bezuvjetnoj odanosti.
dodatni tekst
U mračnim i mirnim jutarnjim satima, dok je grad još u mraku, Emilie Sanchez već je bila na nogama. Svaki dan u 4:30 uvijek je ulazila u popularnu pekaru u San Diegu koja se specijalizirala za kroasane i peciva s cimetom.
Međutim, među prijateljima i obitelji, Emilie nije bila zapamćena samo kao izniman pekar, već je posjedovala i jedinstven stupanj ljubaznosti. Kad bi završila s prvom turom peciva, izvadila bi jedno iz vrećice, ulila u njega vruću kavu i zatim izašla na stražnja vrata. Na klupi pored autobusnog stajališta ostavljala bi paketić s kratkom porukom kojom bi vam željela miran dan: “Nadam se da uživate u danu.” Istom starijem čovjeku, sijede kose i oštećenog kaputa, Emilie je svako jutro davala obrok. Nikada nisu razmijenili riječi, samo bi prenijeli pogled ili tiho priznanje.
Za Emilie je to bio ljudski trenutak, ali za druge je to jednostavno bio nenamjeran čin. Dok su je kolege ispitivali “razbacuje li se hranom”, a voditelj joj sugerirao da donira skloništu, ona je jednostavno nastavila dalje – rano je došla da je nitko ne primijeti. Smatrala je da dobronamjernost nije kalkulirana cijenom i da ne ovisi o tome koliko je očita. Međutim, jednog dana, novi zaposlenik bez obzira na kupce samo je potpisao ispred njih. Tvrdio je da je pet godina hranio masnu jetru. Smijeh koji je uslijedio bio je dublji od bilo koje riječi. Nije bilo štetno što su joj se rugali, ali je bilo žalosno što im je nedostajalo kapaciteta razumjeti ono što je promatrala – osobu, a ne problem.
