Zoran Đinđić, lider Demokratske stranke i premijer Srbije, ubijen je 12. marta 2003. dok je bio na putu na jedan od zakazanih sastanaka. Atentat se dogodio ispred sedišta Vlade Srbije, zbog čega su mnogi poverovali da je Đinđićevo vođstvo moglo da odvede Srbiju na put evropskih integracija. Vlada Srbije je odmah identifikovala pripadnike zemunskog klana kao krivce za atentat. Konkretno, kao organizatori i izvršioci zločina navedeni su vođe ove kriminalne grupe Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković, kao i Milorad Ulemek Legija, bivši komandant rasformirane Jedinice za specijalne operacije.
Premijer je određenog dana doživio određeni nivo nelagode u nozi, što je rezultiralo raspravom o njegovoj sposobnosti da prisustvuje poslu. Na kraju je donesena odluka da on ne ide na posao i svi smo krenuli svojim putem. Otprilike sat vremena kasnije, Dijana me je ponovo kontaktirala, bilo telefonom ili preko Saleta, vozača, da me obavijesti o promjeni planova. Ovu informaciju je otkrio Milan Veruović, premijerov telohranitelj u emisiji “Poslednji dan Zorana Đinđića” RTS-a. Sale i ja smo stigli u rezidenciju njegovim automobilom, dok su druga dva vozila ostala parkirana ispred. Kada sam stigao do vrata, pozvonio sam i dočekala me je Ružica, kao i obično. Obavijestila me je da premijer još nije spreman i zatražila da sačekam. Čekao sam napolju u dvorištu i tog dana se nije dogodilo ništa neobično, kao i svaki drugi dan. Jedina mana tog dana bilo je premijerovo kašnjenje, zajedno sa njegovom neuobičajenom šutnjom. Ipak, vrijeme je bilo ugodno i imali smo priliku razgovarati sa Ružicom, koja je izašla napolje da nam se pridruži. Konačno, otprilike u 12:30 ili 12:32, premijer je izašao iz kuće i razmijenio pozdrave s nama prije nego što je odmah ušao u svoje vozilo. Prema rečima Aleksandra Bjelića, vozača, to su bile jedine aktivnosti premijera tog dana.
Tokom vožnje automobilom od rezidencije do zgrade Vlade, Đinđić, koji je obično ulazio u razgovor, ćutao je. Obično bi se raspitivao o događajima od prethodnog dana ili bi pitao Saleta i govornika za bilo kakve novosti. Međutim, tog dana nije progovorio, a njih trojica su sedeli u tišini čitavih pet minuta vožnje. Čim su stigli pred zgradu Vlade, iz auta je izašao vozač, a za njim i premijer koji je koristio štake. Čuli su iznenadni pucanj i premijer je bolno zajecao dok su išli prema ulazu. Onse okrenuo prema njemu, samo da bi čuo još jedan glasan prasak. Ubrzo shvativši da su u opasnosti, govornik je primijetio da mu noga krvari i pretpostavio je da je upucan. Očajnički pokušavajući da se dopuzi do auta radi zaklona, lijevom je rukom otvorio vrata automobila, a oni su uspjeli da uđu. Veruović je ispričao bolnu pojavu dok je kolega munjevito sjeo na vozačko mjesto i izveo nas iz dvorišta.
Kada sam se približio, okrenuo sam ga i primijetio da nije bilo vidljive krvi ili bilo kakvih drugih znakova. Dok sam ga vukao pod svoje tijelo, nisam bio siguran da li postoji još neka opasnost i da li će biti dodatne pucnjave. Po ulasku, kolega mi je pritrčao u pomoć i odnijeli smo ga na suprotnu stranu stepenica, pokušavajući procijeniti situaciju. Tek tada smo primijetili krv, shvativši da je pogođen. Odmah smo kontaktirali hitnu pomoć, ali im je trebalo nevjerovatnih pet minuta da stignu. Na kraju smo odlučili da ga sami prevezemo u bolnicu. Smjestili smo ga u auto i odvezli u hitnu. Bjelić je prepričao tok događaja. Doktor Miljko Ristić bio je poslednji koji je prisustvovao pokojnom premijeru Srbije Zoranu Đinđiću. Sjećanje na operaciju u kojoj je pokušao spasiti život premijera nakon što je upucan ostaje mu živo u mislima. Doktor Ristić je poznat kao jedan od najveštijih kardiohirurga u Srbiji, a Đinđiću je obavio zahvat. Nažalost, ishod je bio tragičan. Zoran Đinđić je imao veliki broj pristalica koji su vjerovali da on može od Srbije napraviti evropsku državu.
