Koliko je doniranje organa važno pokazuje nam i sljedeća priča. Mladen Todić, 45-godišnji ekonomista iz Požarevca, podvrgnut je transplantaciji jetre u oktobru 2016. Od tada vodi ispunjen i radostan život sa suprugom Tamarom i ćerkom Ninom. Mladen ne samo da nastavlja sa radom, već je i stalni zagovornik podizanja svijesti o doniranju organa. Osim toga, uživa u putovanjima, smijehu i redovnim aktivnostima trčanja. Mladen shvaća da je dužan porodici svog donora organa, koji je jednim potvrdnim odgovorom u teškom periodu ne samo spasio njegov život već i živote više osoba. Tokom intervjua za Zdravlje Kurir otkriva da je otkrio identitet svog donatora i održava komunikaciju sa njihovom porodicom, iako još nisu imali priliku da se lično sretnu.
Iako sam bio u komunikaciji sa porodicom donora organa, još se nismo lično sreli. Veza između datuma moje transplantacije, jednog od mojih televizijskih nastupa i smrti njihovog sina navela ih je da mi se obrate putem društvenih mreža. Njihova početna briga je bila da osiguraju da ja dobro radim. Saznanje o mom donatoru i viđenje njegove fotografije imalo je dubok uticaj na mene. Bio je to podsjetnik da je on taj koji mi je spasio život i dozvolio mi da budem uz svoju kćer dok ona odrasta, sprečavajući moju ženu da ostane udovica. Svaki dan mislim na njega i zapalim mu svijeću u crkvi, uz svijeće za ostale moje preminule članove porodice. Ova veza mi znači sve i zahvalan sam na prilici da mu na ovaj način počastim. Moj život, umjesto da završavam tačkom, obilježen je zarezom, izjavom koju često iznosim koja sadrži ogromnu istinu. Nesrećna situacija te nesretne porodice, opraštanja od svog djeteta, majke, žene, muža i oca, često mi je zaokupljala misli.
Mladen je bio dobrog zdravlja tokom svojih ranih godina, sve do 32. godine. Jedno vrijeme sam imao razne zdravstvene probleme, a da nisam dobio konačnu dijagnozu. Tek 2011. sam konačno otkrio da imam stanje zvano sklerozirajući holangitis, također poznato kao PSC, zajedno s ulceroznim kolitisom. Vijest je stigla sa surovom stvarnošću da za moju bolest ne postoji lijek, a jedina nada za bolju budućnost leži u transplantaciji jetre. Mladen je još 2014. dobio vest da Srbija ima ograničen broj donora, što je rezultiralo dugim vremenima čekanja na transplantacije. Shodno tome, ocijenjeno je neophodnim staviti ga na listu čekanja zbog pogoršanog zdravstvenog stanja. U tom periodu sam svoje stavljanje na listu za transplantaciju doživljavao kao ključni trenutak u svom postojanju, koji je uticao na moju budućnost i potencijal za zasnivanje porodice. Međutim, kako to često biva, život se odvijao na nepredviđen način, ostavivši moju ženu na cjedilu u drugom stanju. Od tog trenutka pa nadalje, uslijedio je niz kasnijih izazova. Tokom naredne dvije i po godine, Mladenov život se vrtio oko bolnica, gdje je prošao brojne preglede, analize i kontrole, a nije mu preostalo ništa drugo nego čekati.
Nedugo nakon što je njihova ćerka Nina napunila godinu dana, Mladen je ostao bez posla, dok su još iznajmljivali stan, a njegova supruga je od posla u privatnoj firmi zarađivala skromnu zaradu od dvadeset hiljada dinara. Začudo, njihova kirija je bila svega petnaest hiljada dinara. Vrijeme između 2015. i transplantacije je nesumnjivo bilo najizazovniji period s kojim smo se ikada suočili. U Urgentnom centru sam se našao u dva odvojena navrata. Uprkos tome što je moja Nina mogla hodati za to vrijeme, bolest je uznapredovala do te mjere da je nisam mogao podržati ni podići. Proživjeti svaki trenutak u ovom stanju bila je čista muka, jer me je stalna svijest o mogućnosti da propustim ključne trenutke teško opterećivala. Pomisao na to da moja kćerka Nina kreće u školu bez oca, a da moja žena nema s kim podijeliti životne uspone i padove, dodala je dodatni sloj tuge. Od tog trenutka, donio je svjesnu odluku da se suzdrži od dugoročnih planova, fokusirajući se umjesto toga na one za koje je bio uvjeren da ih može uspješno ostvariti. Bolest jetre ne samo da utiče na vaše fizičko zdravlje, već i pogoršava vašu mentalnu snagu dok svjedočite postepenom pogoršanje vašeg izgleda i opšteg blagostanja, uzrokujući da vam život polako nestaje.
Cijela porodica smatrala je da je period čekanja na novi život bio jednako izazovan, a nijedan aspekt borbe nije bio manje ili više težak. U roku od godinu dana od dodavanja na listu za transplantaciju, primljen je prvi zahtjev za transplantaciju. Međutim, organ je na kraju dodijeljen osobi za čiji život se smatralo da je pod većim rizikom. Ovaj scenario se ponovio u tri navrata. U mom petom pokušaju sreća mi se konačno osmjehnula! Bilo je to u tom trenutku kada sam ugledao svoj vlastiti odraz i shvatio koliko sam krhak izgledao. Težak samo 50 kilograma, nisam ličio ni na šta drugo do tanku grančicu skrivenu ispod slojeva ćebadi. Pomisao na predstojeću operaciju nije me uplašila; umjesto toga, moj um je bio isključivo zaokupljen mislima o mojoj dragoj Nini. Nakon postepenog procesa reintegracije u društvo, Mladen je, zajedno sa kolegama koji dijele sličan put, osnovao Udruženje transplantiranih pacijenata i pacijenata kojima je potrebna transplantacija organa “Zajedno za novi život”. Ova organizacija je značajno porasla i sada je nadaleko poznata po svojoj sposobnosti da okupi primaoce transplantacije i pojedince koji čekaju transplantaciju organa, bez obzira na to koji je organ uključen.
