Postoje države na svijetu u kojima vladaju drugačija pravila od onih koja su uobičajena u ostatku svijeta a danas govorimo o životu žena u Tadžikistanu koje nemaju puno prava i koje nisu ravnopravne sa muškarcima.
Dok je poligamija službeno zabranjena u Tadžikistanu, dokazi pokazuju da mnogi muškarci, posebno oni zaposleni u Rusiji, i dalje uzimaju više žena. Ova situacija dovodi do značajnih društvenih problema, jer žene koje ostaju kod kuće često nemaju autonomiju u svojim životima, što dovodi do ekonomske situacije koja je neizvjesna i teška za održavanje. Sara Kushraktova, mlada žena iz Tadžikistana, kada je tijekom boravka u Rusiji upoznala muškarca iz svoje domovine, pomislila je da je upoznala ljubav svog života. Činio se kao idealno društvo – pažljiv, pametan i uspješan.
- Međutim, ubrzo je otkrila zapanjujuću stvarnost: njezin je partner već bio oženjen s četiri žene u Tadžikistanu. Jedna od tih žena bila je zanemarena, lišena intimnosti, dok su ostale tri bile u sukobu. Iako su se sve žene pomirile sa svojim okolnostima, Sarah se nije mogla pomiriti s istinom koju je otkrila. Njezino iskušenje postalo je simbolom ukorijenjene prirode poligamije unutar tadžikistanskih društvenih običaja. Umeda Kushraktova suočava se sa sličnim problemima, jer je u vezi s muškarcem koji je već oženjen s dvije druge žene. Unatoč njegovoj ponudi braka, Umeda doživljava osjećaj nesigurnosti, shvaćajući da bi je takva zajednica učinila samo jednom od nekoliko žena u njegovom životu.
Značajno je da je njegov 11-godišnji sin već svjestan prisutnosti tih drugih žena, dok druga žena, koju je Umeda upoznao, još uvijek nije svjesna veze svog muža s Umedom. Ovaj scenarij jasno ilustrira ukorijenjenu i normaliziranu prirodu poligamije u svakodnevnom životu pojedinaca u Tadžikistanu. Unatoč zabrani poligamije prema Kaznenom zakonu u Tadžikistanu, brojni muškarci unutar nacije uporno krše ovaj zakon. Ovaj se fenomen može pripisati prevladavajućim patrijarhalnim normama koje nastavljaju utjecati na društvene strukture.
Kako bi prikrili svoje postupke, mnogi muškarci odlučuju se uključiti u neformalne zajednice i vjerske obrede koji nisu zakonski priznati, što im omogućuje da žive s više žena. Provedba zakona često je slaba jer su posljedice takvog ponašanja zanemarive, što dopušta da takve prakse prođu nezapaženo. U mnogim slučajevima žene u tim zajednicama nisu svjesne postojanja suparnica, budući da njihovi brakovi nisu službeno registrirani. U ruralnim regijama muškarci često održavaju obitelji sa ženama i djecom, dok u urbanim područjima mogu započeti istovremene veze s dodatnim ženama.
Strah da će ih muž ostaviti zbog druge žene, što bi dodatno povećalo broj žena u njegovom životu, obeshrabruje žene da izraze bilo kakvu zabrinutost. Značajan čimbenik koji pridonosi prevalenciji poligamije u Tadžikistanu je opsežna radna migracija u Rusiju. Svake godine oko 1,5 milijuna ljudi iz Tadžikistana preseli se u Rusiju u potrazi za mogućnostima zaposlenja. Značajan broj tih migranata ostaje u inozemstvu dulje vrijeme, često započinju nove veze tijekom svog odsustva i ostavljajući svoje žene i djecu bez financijske potpore. Ove žene, nazvane “slomljene udovice”, prolaze duga razdoblja čekanja da se njihovi muževi vrate, cijelo vrijeme suočavajući se sa svakodnevnom nesigurnošću u svojoj zemlji.
Duboko ekonomsko oslanjanje na svoje supružnike, ukorijenjeno u kulturnim običajima, čini žene izuzetno ranjivima kada se nađu bez financijske potpore. Nije neuobičajeno da migranti prestanu slati sredstva, što dovodi do značajnih financijskih poteškoća za te žene. Mnoge od njih, koje su imale djecu prije nego što su im muževi otišli, sada su prisiljene same se uzdržavati, često preuzimajući uloge krojačica, odgojiteljica ili čak emigrirajući u Rusiju u potrazi za boljim ekonomskim prilikama. Vlada Tadžikistana prepoznala je žene koje su napustili supružnici kao socijalno ranjivu demografsku kategoriju i nastoji im pružiti potporu.
Postoji sporazum s Rusijom o obveznom plaćanju alimentacije; Međutim, provedbu takvih zakona komplicira činjenica da su mnogi migranti angažirani u neformalnom zapošljavanju. Iako je službeno priznato da žene čine 75% radne snage sa srednjim obrazovanjem u Tadžikistanu, značajan broj njih nema ni najosnovnija sredstva za život. U nekim slučajevima “slamnate udovice”, čija su djeca ili odrasla ili sposobna brinuti se o sebi, traže zaposlenje kako bi osigurale minimalni životni standard.
Neke žene odlučuju migrirati u Rusiju u potrazi za boljim mogućnostima, ali ta je opcija i dalje ograničena zbog ograničenja mogućnosti žena da napuste svoju zemlju. Zaključno, očito je da je poligamija još uvijek duboko ukorijenjena u svakodnevni život Tadžikistanaca, unatoč formalnoj zabrani. Zbog migracije radne snage, ekonomskih poteškoća i ukorijenjenih patrijarhalnih normi, pojavio se složeni društveni scenarij koji je rezultirao time da se žene suočavaju sa značajnim društvenim i ekonomskim preprekama bez odgovarajuće podrške ili prava. Kako bi se poboljšala ova situacija i potaknuli bolji uvjeti za društveni i ekonomski napredak žena u Tadžikistanu, neophodno je provesti zakonodavne reforme i ojačati zaštitu prava žena.
