Smrt je sastavni dio života a ipka ljudi se ne mogu naviknuti na činjenicu da nas ona sve čeka prije ili kasnije. Kada izgubimo nekoga ko nam je bio blizak to jako teško podnosimo a neki vjeruju da postoji zagrobni život.
Oni ostaju s nama, nevidljivi, ali ipak zamjetni, nudeći nam naznake i tražeći načine da prenesemo svoju prisutnost, uvjeravajući nas da nas promatraju i da nismo sami. Doživjeti gubitak drage osobe ubraja se među najizazovnije događaje koje čovjek može pretrpjeti u životu. Ovaj trenutak koji para srce označava ne samo fizičku odsutnost nekoga tko nam je drag, već i gubitak dijela našeg vlastitog identiteta – koji uključuje sjećanja, rutine, podršku i taj nematerijalni, ali duboko osjećani osjećaj sigurnosti.
- Tjeskoba koja slijedi nije prolazna; infiltrira se u svakodnevno postojanje, traje danima, mjesecima, pa čak i godinama, stvarajući tihu prazninu koja trajno ostaje neispunjena. U želji za mogućnošću ponovnog okupljanja. Kada doživimo gubitak nekoga tko nam je služio kao podrška, prijatelj, suputnik ili član obitelji, srce instinktivno traži način da se “ponovno poveže” s tom osobom. Ova čežnja nadilazi puku sentimentalnost; to je duboko ljudski. Mnogi pojedinci posvećuju sate prisjećanju, prebiranju sjećanja na riječi, mirise, poglede ili čak male, svakodnevne trenutke koji su nekad bili uobičajeni, ali su se pretvorili u dragocjeno blago.
Kroz snove, maštu ili molitvu, nebrojeni ljudi pokušavaju ponovno osjetiti prisutnost voljene osobe, makar samo na kratkotrajni trenutak. Ova tiha čežnja da čujemo glas, osjetimo dodir ili vidimo osmijeh služi kao svakodnevni podsjetnik na značaj koji su te osobe imale u našim životima – i nastavljaju imati. Duhovna prisutnost: Daljnje postojanje pokojnika među nama. Psiholozi i duhovni savjetnici ističu da je prilično tipično da pojedinci osjećaju prisutnost svojih preminulih voljenih dugo nakon njihove smrti.
Takvi trenuci često nastaju neočekivano – manifestiraju se kao suptilan miris koji evocira sjećanja, osjećaj da ste promatrani dok ste u samoći ili naglo oživljavanje zaboravljenih sjećanja. Ove pojave ne moraju biti samo proizvod mašte; nego predstavljaju manifestaciju emocionalne i duhovne veze koja nadilazi smrt. Brojni pojedinci tvrde da imaju osjećaj zaštite, vodstva ili čak opreza od svojih voljenih tijekom izazovnih okolnosti. Pokazatelji iz duhovnog carstva: komunikacije koje su promišljene i svrhovite U razdobljima duboke tuge, kada su srce i duša izloženi i podložni, često se susreću simboli koji evociraju sjećanja na one koji su umrli.
To se može manifestirati kao leptir koji počiva na vašoj ruci na vrhuncu vaše tuge, ptica koja posjećuje vaš prozor svakog jutra ili određeno vrijeme na satu – možda 11:11, njihov rođendan ili trenutak koji ste oboje cijenili. Povremeno, pjesma koja svira na radiju, miris voljenog mirisa ili treperenje svjetla mogu pružiti snažan osjećaj druženja u vašoj samoći. Diljem svijeta, pojedinci tumače ove znakove kao nježnu komunikaciju iz duhovnog carstva – način na koji naši preminuli voljeni prenesu svoju prisutnost, svoju svijest o nama i svoje trajno sjećanje.
Područje duhovnog: Inovativni način postojanja Za mnoštvo pojedinaca smrt ne znači zaključak. Umjesto toga, predstavlja prijelaz u alternativno područje postojanja, gdje fizičko tijelo više nije potrebno, ali duh ustraje, živahan i međusobno povezan s onima koji nastavljaju svoje putovanje na Zemlji. Uvjerenje da naši dragi opstaju u različitim manifestacijama, zadržavajući istu ljubav, nudi utjehu u najizazovnijim vremenima. Smatra se da nam oni koji su preminuli često nastoje pomoći, pružiti nam utjehu, pa čak nas voditi stazama kojima trebamo ići.
Prijemljiv za indikacije: tuga koja se pretvara u otpornost. Bitno je razumjeti da doživljavanje boli i tuge nije jednako slabosti; nego te emocije služe kao dokaz ljubavi. Prihvaćanjem ove tuge i traženjem dubljih poruka i znakova, možemo otkriti novu snagu. Takve poruke otkrivaju nam da nismo izolirani u svojim iskustvima. Iako naši voljeni možda više nisu vidljivi, njihova se prisutnost još uvijek može osjetiti – u trenucima tišine, u našim srcima i tijekom onih neobjašnjivih slučajeva koji nas iznenade, ali pružaju osjećaj mira.
Iako naši dragi pojedinci možda više nisu fizički prisutni na način na koji želimo, oni ostaju s nama – u svakom dahu koji udahnemo, u svakom sjećanju koje držimo i u svakom znaku koji život predstavlja. Dopuštajući si prigrliti te trenutke i priznajući postojanje fenomena koji prkose racionalnom objašnjenju, možemo shvatiti da nismo doživjeli gubitak; nego smo stekli novo sredstvo povezivanja. Prava ljubav nadilazi sve granice, čak i u slučaju završetka.
