Postoji izreka koja kaže da se dobro dobrim vraća ali su na nju izgleda mnogi zaboravili igledaju samo sebe i svoju dobrobit. Danas vam donismo priču o jednoj ženi koja je brinula o svom komšiji.
Slavica je bila osoba koja je ustajala rano, prije svih, prije sunca, prije ptica, u tišini svog malog stana na četvrtom katu, dok je kuhinja imala okus pekmeza od šipka i čaja od mente. Svakog jutra mukotrpno je mazala kruh koji je uvijek bio isti, polupečen, a čovjeka s drugog kata, kojeg su svi znali po imenu, smatrala je Mrgudom. Nitko nije znao njegovo pravo ime, niti ona, žena je znala koliko je duboka njegova šutnja. Godinama su se ponavljali isti jutarnji zrak i mirisi, održavao se isti tihi fokus.
- Slavica bi mu uvijek na početku dana na kućnom pragu ostavila torbu s kruhom: porciju kruha s marmeladom, šalicu toplog čaja, povremeno tvrdo kuhano jaje. Nikad nije napisala poruku, niti je čekala zahvalnicu. Nije bila sigurna zna li on da ona donekle dobro napreduje. Sve se to događalo bez vidljivog kraja, poput sporog otkucaja sata u praznoj rezidenciji, sve do zime kada se njezin životni ritam naglo promijenio. Zbog poteškoća povezanih s dijabetesom, Slavica je hospitalizirana.
Doktori su joj odrezali lijevu nogu. Kad se vratila kući, stvari su bile drugačije. Ulice su odjednom postale prepreka, sugrađani su je izbjegavali izbečenih pogleda, a samoća je postajala sve intenzivnija. Bila je to letargična tišina, ne osvježavajuća. Jednog mraznog jutra, 3. lipnja, pokucalo joj je na vrata stana u 6:03 ujutro. Bila je potrebna Slavičina pomoć da je uz pomoć štaka polako dovede do ulaza. Ispred njega je bio postavljen – Mrgud, čovjek koji je bio samo sjena za cijeli kotar. Imao je dugu povijest nošenja, slamnati šešir na glavi i kutiju u svom vlasništvu.
Pretpostavio sam da ćeš sada uživati u doručku, rekao je tiho. Unutrašnjost je bila ispunjena kruhom, džemom i tvrdo kuhanim jajetom. Osim toga, bila je prekrivena metvicom. Slavica nije mogla progovoriti ni riječi. Samo je potpisala još nekoliko dokumenata i primila ga. Prvi put su zajedno sjedili. U tišini koja je bila i primamljiva i utješna. “Nisam znao kako da izrazim zahvalnost”, rekao je. Nakon toga je objasnio svoje pravo ime – Bogdan. Naveo je da je ranije bio na funkciji u pekarstvu, da je njegov život izgubio smisao kada je ostao bez supruge.
Kasnije, jednog jutra koje je uključivalo kruh i džem, primijetio je da torba još postoji. Slavica se pretvarala da se nasmiješila, ali je tihim glasom rekla: “Pretpostavljala sam da ti treba netko tko zna tvoje postojanje.” U tom su trenutku dvije osobe pronašle zajednički tempo. Od tog trenutka nadalje, svako bi jutro donosio doručak i svaki put bi dodavao malu komponentu, nešto što bi govorilo “Vidio sam te”. Porcija naranče, list mente, mali papirić s izjavom iz knjige. Slavica je jednog dana u kutiji pronašla poruku “Znate li zašto se ptice ne boje zime?” Jer vjeruju u proljeće.
Tog dana je postala invalidska kolica i prvi put izašla izvan zgrade. Bogdan se smjestio ispred građevine, čekajući njezino lagano guranje kroz ulicu, kako bi joj pokazao da još ima svjetla. mjeseci su prolazili, a njihova veza se povećavala. Bogdan je otkrio sitne detalje iz svoje prošlosti koji uključuju znanje sviranja harmonike, sjećanje na recepte iz vojske i sposobnost da se nasmiješi unatoč tome što mu plače u očima. Jednog dana u parku prišao im je mali dječak i dao im crtež: Slavica vozi kolica, pored nje muškarac sa šeširom i kutijom. Sada si poznat, rekao je i pobjegao.
Bogdan se tada našalio i tiho rekao: “Razumiješ li ti što je život?” Dobit ćete ono što trebate baš kao što vjerujete da ništa drugo neće doći. Slavica je šutjela, a oči su joj počele suzati. Međutim, jednog jutra Bogdan se nije pojavio. Čak ni dan poslije. Ne sljedeći. Susjedi su ga promatrali u mirnom snu, s kutijom čaja, kruha i pekmeza na krevetu, uz kratku izjavu: “Hvala što ste me podsjetili da i stariji mogu uživati u prvom danu proljeća”. Slavica i dalje svako jutro ostavlja poruku ispred zgrade. Ne zna tko će je pronaći, ali zna da mora nastaviti dalje. Zato što je na posljednjem malom komadu papira koji je dobio od nje pisalo: “Dani su neizvjesni jesmo li izgubili ili pronašli.” Ovo je najčudnije zatvaranje od svih.
