Pojedinci imaju potrebu da sa širim krugom ljudi koje čak ni ne poznaju podijele neka svoja iskustva ili situacije u kojima su se našli pa na društvenim mrežama objavljuju ispovijesti.
Sve je počelo jedne obične večeri, večeri koja se činila tipičnom, a zapravo je označila početak kraja. Sjedio sam u dnevnom boravku, tišina je bila gotovo čujna, a preko babyphonea čuli su se prigušeni glasovi iz sobe. Supruga je pokušala uspavati našeg sina, ali odjednom se na monitoru prepoznao ljudski glas. Čuo sam kako razgovara s nekim u pozadini, dogovara sastanak u subotu i spominje neke osnovne usluge. Srce mi je otkazalo i obuzela me ideja da je to možda zabluda.
Međutim, riječi su bile previše konkretne da bih ih zanemario. Tu noć nisam uspio zaspati. Unaprijed sam planirao – u petak ujutro trebao sam poslovno otputovati u Njemačku, ali nešto me drugo sprječavalo da odem. Osjećaj u želucu nije ublažio moju zabrinutost. Odlučio sam, ostajem u Srbiji. Živio sam u hotelu u Novom Sadu, razmišljao sam o svojoj situaciji cijelu noć, povećavajući svoju odlučnost za ono što slijedi. Sutradan sam ponovno ušao u naš stan, bez najave i pitanja. Hodao sam u sjeni, pokušavajući izbjeći bilo kakvu buku.
Srce mi je tako snažno lupalo da sam vjerovao da zidovi to mogu primijetiti. Kad sam provirila kroz slabašna vrata, buka iz naše spavaće sobe rastjerala je svaku pomisao da je ono što sam čula prethodne noći bila pogreška. Tu, u našem krevetu, ona i nepoznati muškarac, bez trunke sramote. Naš sin je spavao u drugoj sobi; nije bio svjestan svega i bio je nevin. Stajala sam u hodniku, ne mogavši se pomaknuti, nastojeći obuzdati svoj bijes. Umjesto da napravim scenu, tiho sam počela sastavljati stvari – stvari za bebu, najnužnije za nekoliko dana.
- Nisam htjela da moje dijete vidi nered. Dok sam sastavljao, oni su dovršavali i tek tada me prepoznali. Lica su im bila prekrivena užasom. Širom raširenih očiju gledali su me kao u fantoma. Govorio sam tiho: Samo da se kompenzira, da se čovjek ne iscrpi. Bez vike, bez priče, promijenio sam smjer i otišao. Vrata su se zatvorila za mnom i tada sam shvatio – nikada se neću vratiti u svoj dom. Sve godine ljubavi, vjere i strpljenja… izbrisane su u trenu. Mobitel joj nije prestajao zvoniti sljedećih nekoliko dana. Raspitivala se gdje sam, tražila oprost, plakala i zaklela se da će stvari biti drugačije.
Ali u meni nije ostalo ništa za nju – ni ljubavi, ni ljutnje, ni želje da govorim. Bio sam i prazan i slobodan u isto vrijeme. Vrijeme je prolazilo, a ja sam odlučio krenuti od nule. Emigrirao sam u Beč u potrazi za novim početkom i skladom. Tamo sam susreo izvanrednu ženu koja je polako zaliječila moje ozljede. Priznala je mog sina kao svog. Njezina temperatura i strpljenje ponovno su probudili moju vjeru u ljudskost i ljubav. Prvi put, nakon dugo vremena, doživio sam pravu harmoniju.
Danas, kada razmišljam o toj noći, shvaćam da me njezina izdaja naučila najvažniju lekciju: često je bolje otići bez riječi ili s dostojanstvom, nego nastaviti u lažima i patnji. Moj sin se sada razvija u pozitivnom, zdravom okruženju, s ljudima koji mu žele pomoći i podržati ga. Svaki put kad ga vidim s osmijehom, znam da sam napravio pravi izbor.
