Od davnina postoje običaji koje ljudi poštuju u različitim prilikama koje su im važne u životu. Oni se razlikuju od mjesta do mjesta a neki su se zadržali i dan danas posebno u selima.
Kada su u pitanju rituali vezani uz smrt voljene osobe, postoji mnoštvo običaja koji su općepriznati. Iako se ovi običaji mogu uvelike razlikovati od jedne kulture do druge, oni u konačnici dijele zajedničku bit. Nakon smrti pojedinca, uobičajeno je suzdržati se od bilo kakvog oblika proslave unutar kućanstva, uključujući ali ne ograničavajući se na vjenčanja, zabave i plesove.
- Preporučljivo je zatražiti vodstvo od svećenika u vezi sa svim pitanjima koja se odnose na običaje pogreba, jer se tradicije razlikuju u različitim regijama. Zbog ove raznolikosti, nepraktično je dati konačnu procjenu o tome smatra li se određeni običaj primjerenim ili ne. Povijesno gledano, pojedinci su obično umirali unutar granica vlastitog prebivališta, što je izravno utjecalo na prevladavajuća kulturna uvjerenja koja okružuju pogrebne običaje i tradiciju.
U nekim je krajevima običaj da svi članovi obitelji ostanu budni tijekom smrti. Ova praksa proizlazi iz uvjerenja da je smrt slična stanju sna i da postoji percipirani rizik da bi preminula osoba mogla susresti osobu koja je zaspala, što bi rezultiralo njihovom vlastitom smrću. U slučaju da pojedinac premine s otvorenim očima, vjeruje se da će prvu osobu koja tome svjedoči ubrzo doživjeti ista sudbina. Osim toga, ako se pokojnik otkrije sa šibicama u džepu u trenutku smrti, široko se vjeruje da će se transformirati u vampira.
Kao rezultat tog vjerovanja pojavila se još jedna praksa – čin probadanja pokojnika iglom kako bi se spriječio njihov povratak kao vampira. U slučaju smrti, običaj je sakriti sva ogledala u kućanstvu, jer se vjeruje da duh pokojnika može ući u ogledalo i ostati među živima. U okolini Valjeva primećena je praksa da se prozori i vrata otvaraju, a da se sav nameštaj, uključujući i posuđe, izvrće, kako bi se olakšao taj prelaz.
Voda koju je pokojnik koristio za kupanje je zaražena. Ne samo da je nečist, već posjeduje i sposobnost da nanese štetu onima ispred čijih domova teče. Prisutnost tijela preminulog predstavlja prijetnju i flori i fauni, zbog čega je nužno da pogrebne povorke izbjegavaju prolazak kroz polja, livade i stoku. Nasuprot tome, postoji vjerovanje koje bolesti pripisuje demonskom podrijetlu.
U skladu s tim vjerovanjem, bolesne osobe dovode pred procesije koje prolaze u nadi da će se bolest prenijeti na pokojnika. Postoji vjerovanje u određenim ruralnim regijama naše nacije da pojedinci koji dijele isti mjesec rođenja dijele i istu sudbinu. To znači da ako jedna osoba umre, druga će ubrzo slijediti njezin primjer. Kako bi se spriječila ova nesretna pojava, tijekom sprovoda se izvodi ritual poznat kao “iskupljenje”.
U okolici Zaječara članovi obitelji i prijatelji sudjeluju bacajući komade zemlje na groblje. Vjeruje se da ova tradicija donosi sreću i osigurava da osoba pogođena prethodnom smrću neće biti sljedeća koja će umrijeti. U našem narodu trenutak kada se duša umrle osobe odvoji od fizičkog tijela poznat je kao smrtna postelja.
Često je moguće predvidjeti i odrediti blizinu smrti na temelju težine bolesti i ukupnog stanja bolesnika. U ovom je trenutku od presudne važnosti pozvati svećenika koji može podijeliti sakrament ispovijedi i bolesničkog pomazanja, olakšavajući mirni izlazak duše iz tjelesnog oblika. Običaj je da se od bolesnika prije smrti oproste bližnji i poznanici, tražeći oprost za sve prijestupe ili nedjela koja su jedni drugima učinili.
Anegdotski dokazi upućuju na to da ispovjedena i zajednička duša, nakon što se oprosti od svojih dragih, nježno i spokojno napušta smrtni klupko, slično ptici koja bježi iz svog kaveza, lebdeći kroz nebeska carstva prema nebeskom kraljevstvu, oslobođena zemaljskog tereta.
Čin opraštanja odvija se na sljedeći način: pacijent doziva one osobe za koje smatra da su povrijedili i svaka osoba pojedinačno prilazi krevetu. Nakon toga osoba kojoj je potrebna njega izgovara riječi: “Molim te za oproštenje, brate moj” (navodi se ime i često konkretan prijestup koji opterećuje njihovu savjest). Gestom pune poštovanja, skidanjem šešira i blagim naklonom bolesnom pojedincu, izražavaju:
- “Neka božanski oprost obuhvati i vaše sadašnje postojanje i onostrano područje. Kada se umiruća osoba počne odvajati od svoje duše, što je naznačeno postupnim izdisajem, svijeća se pomno priprema i pali, postavljajući iznad glave osobe ili nježno stavljajući je u ruke. Čast paljenja svijeće ima najbliži i najdraži član obitelji, poput sina ili kćeri koji pale plamen za svog oca ili majku. Čin paljenja svijeće odvija se na sljedeći način: određena osoba je uhvati, prekriži se u znak poštovanja, nježno poljubi svijeću, zapali je šibicom i izgovara riječi: “Za mir moj duša” uz spominjanje imena rođaka.
S druge strane, ostali prisutni pojedinci tiho šapću: “Neka mu Bog dušu prosti”, dok istovremeno mole vlastite tihe molitve. Svijeća svojim blistavim sjajem služi kao snažan simbol samoga Krista koji utjelovljuje svjetlost i vodi put duši svakoga vjernika. U zajednici je široko rasprostranjeno mišljenje da je smrt bez prisutnosti svijeće ogromna kazna i strašno prokletstvo.
