Ljudi su svjesni da nas na sve čeka smrt, prije ili kasnije. Ipak mnogi je se užasavaju jer niko ne zna šta se poslije dešava i mnogi utjehu pronalaze u tome da vjeruju u zagrobni život.
Mnogi ljudi su znatiželjni o tome što se događa nakon smrti, a kako oni koji su prošli kroz kliničku smrt, tako i razni znanstvenici tražili su odgovore na to pitanje. Najveći paradoks u ljudskom društvu je smrt, jer su ljudi jedina bića koja su svjesna svoje smrtnosti i sposobna su se za nju pripremiti. Način na koji upravljamo procesom umiranja ima veliku važnost.
- Za one koji su prosvijetljeni, strah povezan sa smrću se smanjuje jer shvaćaju da smrt nije prava stvarnost. Sve do 18. stoljeća vjeruje se da se pojedinci neprestano suočavaju sa smrću; njegova stvarnost bila je priznata i prihvaćena, utječući na ljude svih dobi u svakom trenutku. Međutim, početkom 19. stoljeća dogodio se značajan pomak u ljudskoj svijesti.
Smrt pretvorena u nešto strašno, potpuno nepoželjno i povezano s patnjom. U suvremenom društvu smrt se može nazvati nečim što izmiče našem pogledu; događa se iza zidova bolnica i u konačnici na grobljima. Možemo tome svjedočiti putem novina, televizije ili povremeno na autocesti. No, ne uspijeva nas začuditi jer vjerujemo da se to nama neće dogoditi, u čemu ima zrnca istine.
U današnje vrijeme većina ljudi ne umire u vlastitim krevetima, već u bolnicama, ambulantama ili staračkim domovima. Od deset, oko sedam do osam pojedinaca umire u tuđim krevetima, često posve sami, bez prisutnosti voljenih i u dubokom očaju. Suvremeno društvo, zahvaćeno strahom od smrti i doživljavajući je kao jedinog konkurenta materijalnom napretku, nastoji je sakriti od pogleda, gurajući je iza bolničkih zidova.
Je li pojedinac svjestan trenutka u kojem umire ili ovo pitanje ostaje zauvijek bez odgovora? Učinjeni su brojni pokušaji da se odgovori na ovo pitanje, a znanstvene studije također su istraživale kako pojedinci reagiraju kad osjete da im se bliži smrt: koje fraze obično izgovaraju, prirodu svojih snova i nedavno otkriće koje ukazuje da je smrt povezana s plava boja umjesto prethodno pretpostavljene crne. Istraživanje je pokazalo da srce može prestati pumpati krv po cijelom tijelu dok osoba ostaje svjesna vlastitog postojanja.
Ovo stanje traje samo 30 sekundi prije nego što prestane funkcioniranje mozga. Ipak, istraživači sa Sveučilišta u Southamptonu tvrde da njihova studija koja je uključivala 2000 pojedinaca pokazuje da svijest može ostati čak tri minute nakon službene objave smrti. Oni sugeriraju da tijekom tog razdoblja pojedinci doživljavaju gubitak pamćenja, što znači da oni koji se “vraćaju u život” nisu svjesni što se dogodilo dok su bili mrtvi.
Ovo je samo nekoliko izvještaja pojedinaca koji se prisjećaju konkretnih slučajeva koji se nalaze između života i smrti: Sjećam se da sam bio u kolima hitne pomoći, ali ne iz vlastite perspektive. Bilo je to najneobičnije iskustvo koje sam ikada imao. Možda je to bio san, ali ja sam jasno vidio svoje tijelo u kolima hitne pomoći. Sjećam se medicinskog tehničara koji je bio prisutan sa mnom tijekom vožnje, nekoga koga nisam susreo prije njegove smrti.
Imao je zelenkastu kosu, ali kad sam ga tri dana nakon što sam došao k sebi pitao za njega, nisam mu se mogao sjetiti imena. “Doživjela sam prometnu nesreću u kojoj mi je srce prestalo funkcionirati. Čula sam kako mi netko viče da ustanem. Kad sam otvorila oči, ugledala sam brata koji je prije nekoliko godina preminuo od predoziranja. Jedino sjećanje koje imam govori li mi da ću ‘ubrzo biti ovdje’ prije nego on ode. „Doživio sam kliničku smrt otprilike četrdeset sekundi.
Činilo mi se kao da sam utonuo u san, lišen snova i bez ikakve svijesti o sebi i okolini. Bio sam u kolima hitne pomoći, promatrao sam dok su me prevozili u bolnicu dok su liječnici pokušavali da me vrate u život. „Nisam ništa primijetio. Bila je to opsežna, mračna praznina, ali osjećao sam da je sve u redu i da stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. “Doživjela sam srčani udar, tijekom kojeg mi je srce prestalo raditi tri puta dok sam bila na hitnoj. Svaki put kad bi me liječnička ekipa vratila, srce bi mi još jednom stalo i činilo se kao da sam u stanju spavanja. “Našla sam se pred golemim svjetlosnim zidom koji me potpuno okružio. Sljedeće sjećanje koje imam je buđenje u bolnici.
