Vlastimir Đuza Stojiljković, poznat po svojim ulogama koje su dale veliki doprinos srpskom glumištu, ostat će zapamćen kao veliki glumac; međutim, godine koje prethode njegovoj smrti zasjenjuju njegov život i umjetnička nastojanja. Nakon glumčeve smrti izbio je buran sukob između njegovog brata Nenada i njegove supruge Dušanke, a Nenad je optužio Dušanku da je zabila klin između njegovog brata i njihove rodbine, nasilno ga zatočila i diskretno pokopala nakon smrti. Ove stvari niko od njegovih kolega i prijatelja nije znao.
Mjesto ukopa glasovitog Đuze ostalo je nepoznato svim poznanicima i članovima obitelji. Međutim, KV električar zaposlen u Ateljeu 212 slučajno je ušao u trag Dušanki prilikom obilježavanja 40. dana pokojnog Đuze. Doznalo se da je ona diskretno kremirala glumca i njegovu urnu diskretno položila uz posmrtne ostatke svojih roditelja Živka i Vere Vranjanac. Gdje su posmrtni ostaci slavnog Rođe vjerojatno bi ostalo neotkriveno da nije slučajno otkrila pokojna Vlasta Velisavljević, glumčeva bliska prijateljica, koja je slučajno naišla na grob Stojiljkovića. Džuza, koji nije imao potomstvo, često je isticao da će mu glavna briga u životu biti odsustvo djece. Dubina njegove ljubavi prema prvobitnoj supruzi vidljiva je u gotovo odsustvu bilo kakvih sukoba među njima i stalnom prikazivanju njihove zajednice kao besprijekorne i idealne. Međutim, u drugi brak ušao je isključivo iz administrativnih razloga, unatoč tome što za to nije imao želje. Nenad, Đuzin brat, posvjedočio je o neobičnoj dinamici između Đuze i Dušanke. Kasnije je Dušanka otkrila da je glumca krišom pokopala, ne uvažavajući njegov posljednji zahtjev. Nenad Stojiljković, brat proslavljenog srpskog glumca, u monografiji Zorana Jovanovića “Vlastimir Đuza Stojiljković” izrazio je želju da bude sahranjen na groblju u Ribarskoj banji. Na tu odluku utjecala je činjenica da su i djed i roditelji bili prosvjetni radnici u tom kraju.
U prošlosti su moj brat i njegova žena imali pristojan odnos sa mnom. Međutim, stvari su se okrenule kad mi se brat razbolio. Začudo, njegova supruga Dušanka nije me obavijestila o njegovom stanju. Umjesto toga, slučajno sam naletio na ovu vijest dok sam sjedio u kafiću. Zbunjen i znatiželjan, odmah sam je nazvao da se raspitam o razlozima njene tajnovitosti. Na moju zabavu, uzvratila mi je prilično komičnim objašnjenjem: “Đuza mi je savjetovao da ti ne kažem jer ni on neće nikome.” Duboko u sebi znao sam da je to laž, jer moždani udar narušava i svijest i govor, pa mom bratu nije moguće prenijeti takve upute. Ovo sjećanje još uvijek je živo u mojim mislima.
Ubrzo nakon toga saznaje da je Đuza premješten u obližnji starački dom Lug, samo nekoliko kilometara od Mladenovca. Nenad je izrazio duboko razočaranje činjenicom da je Dušanka svog supruga rijetko posjećivala svih osam mjeseci, što ga je jako patilo. Nakon prikupljanja informacija od sestara, postaje vidljivo da ga ona rijetko posjećuje osobno. Umjesto toga, komuniciraju isključivo putem mobilnog telefona, broja koji je odlučila ne otkriti mi. Odlučan da vidim brata, odlazim do rezidencije Lug. Međutim, na ulazu me dočekuje upraviteljica, koja mi uporno odbija pristup. Ističe da s Đuzinom suprugom postoji ugovor kojim se zabranjuje posjet bilo kakvim posjetiteljima. Tek kad je zaprijetio da će uključiti novinare i policiju, oni su mu nevoljko odobrili kratki desetominutni posjet Đuzi. Nenad je 2016. Kurir izvijestio o Đuzinoj situaciji, gdje je provela osam mjeseci u sobi koja gleda na tavan. Njezine su okolnosti bile njezin vlastiti dizajn. Postavilo se pitanje: kako prevladati bolest bez traženja liječenja? Odgovor je stigao brzo, rastuživši mnoge, ali možda ne i samog Đuzu. Tragično je preminuo Đuza.
