Muka koju doživljava porodica Siniše Mihajlovića ne jenjava, po njihovom kazivanju; nego prolazi kroz transformaciju. Posebno u značajnim prilikama, bol postaje izuzetno težak za podnošenje. Kada je Siniša Mihajlović preminuo z anjim je žalila cijela Srbija ali i Italija. Proslavljenom Siniši Mihajloviću, čoveku poznatom po nepokolebljivoj snazi i saosećajnoj prirodi, danas bi navršio 55. rođendan. Nažalost, uprkos njegovoj hrabroj borbi, na kraju je podlegao bolesti. Dok svijet hvali njegove izvanredne vještine na fudbalskom terenu i njegovu sposobnost da svojim slobodnim udarcima stvara historiju, njegova porodica se još više ponosi činjenicom da im je legendarni Miha bio ne samo sin, brat i suprug već i odani otac.
Od malih nogu, bilo je očito da će ga njegova prirodna sklonost i vještina voditi na putu da postane sportista. Uprkos tome što je bio odličan u medicinskoj školi i bio vrhunski student, njegova strast prema najomiljenijem sportu na svijetu na kraju je trijumfovala. Uprkos svom mešovitom nasleđu, sa ocem Srbinom po imenu Bogdan i majkom Hrvaticom po imenu Viktorija, on je lično iskusio razorne posledice rata, što ga je primoralo da brzo sazri i razvije otporno držanje. Međutim, njegova emocionalna dubina ostala je bez premca. Sa svojim povećanim bogatstvom, posvetio se nesebičnom pomaganju drugima. Osigurao je da niko u njegovoj kompaniji neće doživjeti teškoće, a njegova slava nikada nije umanjila njegov pravi karakter. Siniša je, zajedno sa zadivljujućom bivšom italijanskom voditeljkom i manekenkom Arijanom, osnovao izuzetnu porodicu, odgajajući petoro dece. Štaviše, ova izuzetna žena odigrala je ključnu ulogu u spajanju Siniše sa njegovim vanbračnim sinom. Tokom čitave njegove borbe protiv leukemije, ona mu je služila kao glavni stub snage i nepokolebljiv izvor podrške. Njegova otpornost i hrabrost pred tako izazovnom dijagnozom postali su inspiracija za druge koji se bore sa svojim zdravstvenim problemima. Kao što je pokazivao nepokolebljivu odlučnost i nepokolebljivu vjeru u pobjedu na terenu, isti stav je nosio i u svom privatnom životu, ne odustajući do samog kraja. Uprkos dve godine koje su prošle, najbliži Mihi i dalje se bore da prihvate njegov odlazak, priznajući da se možda nikada neće u potpunosti pomiriti s tim, ali se postepeno prilagođavaju životu bez njega. Arijana je prošle godine izrazila čežnju za prošlošću, ističući važnost pokretanja iznova, po Sinišinoj želji. Svoju čežnju uporedila je sa potrebom za vazduhom, ističući dubinu svog osećanja u intervjuu za italijansko izdanje magazina “Chi”.
U prvim danima nakon njegovog odlaska iskusila je dubok osjećaj praznine i ranjivosti. Moja briga je za mog brata, koji se bori sa depresijom. Progutao me strah od podleganja istom mraku. Znao sam da moram ponovo izgraditi od nule, baš kako bi Siniša poželio. Odsustvo njegovog prisustva je bol od gušenja, poput odsustva vazduha, priznaje Ariana. Prema njenim rečima, Miha je bio prirodni borac, čovek čija je snaga ostavila trajni utisak na sve. U periodu od skoro četiri godine boravio sam u granicama raznih medicinskih ustanova. Moj supružnik je podvrgnut dvije transplantacije koštane srži, željno iščekujući bilo kakav pozitivan ishod testova. Šokantno, samo nedelju dana pre smrti, uspeo je da pretrči deset kilometara. Kako mogu da podlegnem očaju i uronim u stanje depresije? Apsolutno ne. Siniša je posjedovao urođeni borbeni duh, hrabro se držao života do posljednjeg daha. Tek u posljednjoj rundi je posustao, taman kada smo svi vjerovali da je izašao kao pobjednik i da će sve biti u redu. Njegova porodica je stajala na njegovoj strani, odbijajući da bude rasparčana, a imao je čak i privilegiju da svjedoči rođenju svog unuka. Arijana je istakla da je pomno uredio svoj život, nameravajući da otputuje u London kako bi se sastao sa Conteom i De Zerbijem i podelio svoja iskustva. Nažalost, njegovi planovi se nisu ostvarili.
Uprkos ogromnoj tragediji, sva djeca su uspjela preživjeti razoran gubitak. Međutim, Viktorija se najviše borila da se pomiri sa realnošću da njen otac, sjajni staratelj, više nije prisutan. Viki, najstarija sestra, zauzima jedinstveno mesto u srcima članova porodice zbog svoje delikatne prirode. Posjeduje duboku naklonost prema svom ocu, o čemu svjedoči i njeno uvjerenje da nikada neće naći partnera koji se može porediti s njim. Virdžinija je, s druge strane, prihvatila majčinstvo i srećno je udata za svog dugogodišnjeg partnera, profesionalnog fudbalera iz Đenove. Dušan je, poput čuvara, zakoračio u očinsku ulogu, preslikavajući svoje ruho i stas, dok je utehu pronašao u boksu. Konačno, Arijana s ljubavlju opisuje Nikolasa, najmlađeg i najdražeg člana porodice.
