Kada su u pitanju sahrane u Srbiji postoje razni običaji koji se mogu razlikovati od mjesta do mjesta i od sela do sela. Ipak postoje neke stvari kojese ne b i trebale raditi ovom prilikom a o tome govorimo u ovom tekstu.
U Srbiji sprovod ima veliki značaj jer služi kao izraz dubokog pijeteta prema preminulima i izražava sućut ožalošćenoj obitelji. Nakon smrti pojedinca, obitelj nastavlja s obavještavanjem rodbine, prijatelja i poznanika, često putem najava objavljenih u lokalnim novinama ili na internetskim platformama. Nakon toga se vrše pripreme za pokop, što uključuje odijevanje pokojnika u odgovarajuću odjeću, obično formalnu, i stavljanje u kovčeg.
U skladu s pravoslavnim običajima, uobičajeno je da se lice pokojnika ukrasi ikonom, čineći sprovod ključnom i poštovanom prigodom. Pogrebne tradicije u Srbiji mogu biti zbunjujuće i dovesti vas do pitanja: “Što se zaboga događa?!” Ako niste upoznati s običajima ove regije, moglo bi vam biti iznenađenje vidjeti pokojnike prekriženih ruku, pomno ukrašenih ispravnim satom, svježe zamijenjenom baterijom ili čak držeći mobilni telefon.
Kada svjedočite uključivanju lutke igračke i shvatite da je preminula osoba odrasla osoba, razumljivo je da se osjećate ravnodušno. Međutim, ova neobična praksa proizlazi iz uvjerenja da može prekinuti lanac smrti unutar obitelji kada dvije osobe preminu unutar godine dana.
Prema riječima etnologa Bojana Jovanovića, moć magije nalaže da se, ako dvije osobe iz iste obitelji preminu u roku od godinu dana, smatra nedostatnom i zahtijeva dovršetak treće smrti. Kako bi to spriječili, ožalošćena obitelj u lijes stavlja lutku kao simboličnu zamjenu za trećeg preminulog pojedinca. Do danas se na našim prostorima nastavlja praksa davanja novčanih darova pokojnicima, preuzeta iz grčkih običaja antike.
Prema starogrčkim vjerovanjima, preminule duše morale su nadoknaditi skelaru po imenu Flegije za njihovo putovanje preko rijeke Stiks, što je označilo početak njihovog postojanja u zagrobnom životu. U sadašnjem razdoblju, kontinuirano postojanje ove prakse može se ispitati razmatranjem praktičnog aspekta pružanja financijske potpore obitelji preminulog.
Kroz povijest je bio običaj da imućni pojedinci koji su živjeli u ruralnim područjima budu pokopani uz svoje dragocjeno zlato. Ova tradicija proizlazi iz vjerovanja da je zlato neophodno za njihovo putovanje u zagrobni život, što je navelo obitelji da pažljivo biraju i čuvaju najfinije zlatnike. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, pojavili su se pljačkaši grobova koji su skrnavili grobnice s jedinom namjerom da otmu zlatnike.
Posljedično, popularnost ovog nekoć prevladavajućeg običaja postupno je opadala. Prema riječima stručnjaka, ovi običaji, ukorijenjeni u tradiciji, vjeruju se da su oblikovani mitovima, a posebno su vidljivi tijekom procesa pripreme pokojnika za njihov sprovod. To uključuje stavljanje osobnih stvari, zajedno s “korisnim sitnicama” poput češlja, u njihove džepove, simbolizirajući želju svijeta za urednošću.
- Prema vjerovanjima, običaj je da pokojnici u blizini imaju novčiće kojima će platiti put na onaj svijet. Uz te kovanice često se stavljaju i lični predmeti poput ručnog sata ili štapa koji se oslanja na hodanje, objašnjava Jovanović u razgovoru za “Kurir”. Prema srpskoj tradiciji, uobičajeno je da se u lijes ne stavljaju obiteljske fotografije.
Ova praksa proizlazi iz vjerovanja, koje podupire i etnolog Jovanović, da će Bog, zajedno s dušom preminulog, one pojedince prikazane na fotografiji, koji su još živi, dovesti u carstvo vječnog postojanja. Uključivanje takvih fotografija moglo bi potencijalno ugroziti obitelj pokojnika. U srpskoj tradiciji, običaj je da se pokojnici oblače u njihovo najljepše odijelo, odjeću koja se često priprema uoči sahrane.
Ova praksa proizlazi iz vjerovanja da će preminuli nositi ovu odjeću cijelu vječnost, stoga se pažljivo bira kako bi se osiguralo da su besprijekorno odjeveni u zagrobnom životu. U pojedinim krajevima Srbije, posebno u užičkom kraju, postoji vjerovanje da bi se pripitomljena životinja preskočila ili imala direktan kontakt s pokojnikom tijekom razgledavanja otvorenog kovčega preobrazila u vampira.
Ovo se vjerovanje smatra zlokobnim znakom koji potiče vlasnike kuća da poduzmu mjere opreza kako bi osigurali da mačke i psi ostanu izvan granica nastambe. Nadalje, običaj je da se pokojnik nikad ne ostavlja bez nadzora u kućanstvu, jer se vjeruje da vrag ima sposobnost opsjednuti tijelo pokojnika, što potencijalno dovodi do njihovog uskrsnuća i predstavlja prijetnju živima.
U posljednje vrijeme postala je uobičajena praksa da se potpuno napunjen mobitel stavlja u džep odijela, s uvjerenjem da to omogućuje pojedincima da u teškim trenucima potraže savjet od pokojnika. Serija “Crna svadba” poslužila je kao dirljiv podsjetnik na trajnu tradiciju koja je nekada dominirala istočnim područjem Srbije, ai danas se, u nešto izmijenjenim ponavljanjima, ti običaji mogu pratiti.
Ova posebna praksa proizlazi iz duboko ukorijenjenog uvjerenja da se pojedinci koji ostanu nevjenčani tijekom svog vremena na zemlji ne smatraju dostojnima prihvaćanja od strane Boga. U slučaju smrti neoženjenog mladića bira se djevojka iz sela koja će preuzeti ulogu “pokojnikove žene” u trajanju od godinu dana.
To podrazumijeva nošenje svadbene odjeće i suzdržavanje od upuštanja u intimne odnose ili uspostavljanje bilo kakvih romantičnih veza. Konačni zaključak ove stvari je čin stavljanja prstena na ruku pokojnika, koji služi kao simbolična gesta da su, u najmanju ruku, prividno vjenčani. U nekim krajevima Srbije neudane mlade djevojke i dalje se polažu u svadbeno ruho.
