Od davnina postoje razni običaji kod svakog naroda i mnogi su se prestali praktikovati dok drugi još uvijek žive posebno u manjim sredinama poput sela. Danas govorimo o jednom običaju vezanom za sahrane.
U Srbiji mogu postojati značajne razlike u pogrebnim običajima od jednog mjesta do drugog i između različitih sela. Unatoč tome, određeno ponašanje smatra se neprimjerenim tijekom ovog svečanog događaja, što će biti detaljno opisano u nastavku. U Srbiji je značaj sprovoda u njihovoj ulozi dubokog iskaza poštovanja prema pokojniku, ali i načina izražavanja sućuti ožalošćenoj obitelji.
- Nakon nečije smrti, obitelj preuzima inicijativu da obavijesti rodbinu, prijatelje i poznanike, često koristeći objave objavljene putem lokalnih novina ili digitalnih platformi. Nakon toga se priprema pokop, što uključuje odijevanje pokojnika u prikladnu odjeću, obično formalnu, i njihovo stavljanje u lijes. U skladu s pravoslavnom tradicijom, uobičajeno je da ikona krasi lice pokojnika, čineći tako sahranu značajnom i cijenjenom prigodom.
Pogrebne prakse uočene u Srbiji mogu izgledati zbunjujuće, navodeći promatrača na razmišljanje: “Što se ovdje događa?!” Za pojedince koji nisu upoznati s običajima ove regije, susret s pokojnikom postavljenim prekriženih ruku, pomno raspoređenim sa ispravnim satom—često s tek umetnutom baterijom—ili čak s mobilnim telefonom može biti iznenađenje. Svjedočenje aktivaciji lutke igračke uz shvaćanje da je preminula osoba bila odrasla osoba može razumljivo izazvati osjećaj apatije.
Međutim, ovaj neobičan ritual proizlazi iz uvjerenja da posjeduje sposobnost poremetiti ciklus smrti unutar obitelji kada dvije osobe preminu u roku od godinu dana. Etnolog Bojan Jovanović tvrdi da prisutnost magije sugerira da je neprimjereno kada dva člana iste obitelji umru u jednoj godini, što često rezultira i trećom smrću. Kako bi spriječili ovu pojavu, ožalošćena obitelj stavlja lutku u lijes, djelujući kao simbolična zamjena za treću osobu koja je umrla. Osim toga, u našim se krajevima zadržao običaj prinošenja novca pokojniku, što je praksa ukorijenjena u starogrčkoj tradiciji.
Prema vjerovanjima antičke Grčke, duše koje su otišle bile su obvezne dati naknadu skelaru po imenu Flegije kako bi prešle rijeku Stiks, što je označavalo početak njihovog zagrobnog života. Suvremeno ispitivanje ove prakse ukazuje na njenu trajnu prirodu, budući da odražava praktičan pristup pružanju financijske potpore obiteljima preminulih. U prošlosti je bio raširen običaj da imućni pojedinci koji žive u ruralnim područjima budu pokopani sa svojim dragocjenim zlatom.
Ova tradicija proizašla je iz uvjerenja da zlato igra ključnu ulogu u olakšavanju njihovog prijelaza u zagrobni život, potičući obitelji da pažljivo biraju i čuvaju najfinije zlatnike. Međutim, s vremenom je pojava pljačkaša grobova narušila svetost grobnih mjesta, vođena isključivo namjerom krađe zlatnika. Kao rezultat toga, popularnost prethodno prevladavajućeg običaja polako je opadala. Znanstvenici predlažu da se smatra da su ove tradicije, koje su duboko ukorijenjene u kulturno nasljeđe, oblikovane mitovima i da su posebno očite tijekom priprema za pogreb pokojnika.
Ovaj ritual podrazumijeva uključivanje osobnih stvari, uz praktične predmete poput češljeva, u džepove pokojnika, označavajući zajedničku čežnju za redom u svijetu. Prema uvriježenim vjerovanjima, uobičajeno je pored pokojnika staviti novčiće kako bi im pomogli na putu u zagrobni život. Uz te kovanice često se nalaze i osobne stvari, poput ručnog sata ili štapa, ističe Jovanović u razgovoru za “Kurir”. Nadalje, srpske tradicije nalažu da se u lijes ne stavljaju obiteljske fotografije.
Ta se tradicija temelji na uvjerenju, koje potvrđuje etnolog Jovanović, da će Bog, zajedno s dušom pokojnika, voditi žive pojedince prikazane na fotografiji u carstvo vječnog postojanja. Uključivanje takvih slika može predstavljati potencijalni rizik za obitelj preminulog. U srpskim običajima tipično je da pokojnici budu obučeni u svoje najljepše ruho, što se često organizira prije sahrane.
