Svi su govorili da je bezdušan, a nisu znali šta nosi u sebi: Istina o Didu Stipi koju niko nije želio da čuje…
Ljudi često vole brze zaključke. Dovoljno je nekoliko neprijatnih susreta, par grubih rečenica i osoba dobije etiketu koja je prati do kraja života.
Malo ko zastane da se zapita šta se krije iza tog ponašanja, jer je lakše okrenuti glavu nego pokušati razumjeti. Tako je i Dida Stipe godinama bio „onaj zli starac“, bez prava na objašnjenje.
U zgradi u kojoj je živio svi su ga znali, ali ga niko nije poznavao. Bio je mrzovoljan, povučen, uvijek spreman da vikne na djecu koja su se igrala ispred ulaza. Lopte su mu smetale, smijeh ga je nervirao, a roditelji su djeci govorili da ga zaobilaze. Za komšiluk je bio simbol svega što ne valja – starosti bez topline i čovjeka bez srca.
- Djeca su ga se bojala, a odrasli su se pravili da ga ne vide. Niko nije pitao zašto živi sam, zašto nikada nema goste, niti zašto mu se pogled zamrači svaki put kada čuje dječji smijeh.
Jednog popodneva sve je eskaliralo. Novi dječak u zgradi, Emir, pun energije i snova o fudbalu, slučajno je šutnuo loptu koja je završila na Stipinoj terasi. Pred svima, Stipe je izašao, uzeo loptu i probušio je bez riječi. Emir je zaplakao, djeca su se razbježala, a komšije su samo odmahivale glavom – još jedan dokaz da je starac zao.
Ali ono što niko nije vidio bila je ruka koja se tresla dok je držao nož, i pogled pun straha, a ne mržnje.
- Istina je počela izlaziti na vidjelo tek kada je Sanja, komšinica koja je jedina imala hrabrosti da mu priđe, odlučila da razgovara s njim. Ušla je u njegov stan i zatekla prizor koji je sve promijenio. U jednom uglu stana nalazila se dječja soba, kao zamrznuta u vremenu. Igračke prekrivene prašinom, plavi zidovi, fotografija dječaka širokog osmijeha.
Dječak se zvao Ivan. Bio je Stipin sin.
- Godinama ranije, Ivan je poginuo jureći za loptom ispred iste te zgrade. Jedan trenutak nepažnje, jedan automobil, i cijeli Stipin svijet se raspao. Od tog dana, svaki udarac lopte o beton bio je podsjetnik na ono što je izgubio i na krivicu koju je nosio jer nije stigao da ga pozove kući.
Stipe nije mrzio djecu. Bojao se za njih.
- U ladici je Sanja pronašla novu fudbalsku loptu i kratko pismo. Bilo je namijenjeno Emiru. U njemu je pisalo:
„Izvini. Nisam znao drugačije. Ako sam te povrijedio, to je zato što ne mogu ponovo da izgubim dijete, ni tuđe.“
Te riječi su se brzo proširile zgradom. Ljudi su po prvi put vidjeli Didu Stipu ne kao zlog starca, već kao slomljenog oca koji nikada nije naučio kako da živi s gubitkom.
Nije postao drugačiji preko noći. I dalje je bio tih, i dalje povučen, ali pogled mu je omekšao. Djeca su nastavila da se igraju, a on je ponekad samo stajao na terasi i gledao, s rukama u džepovima, boreći se sa uspomenama.
Na njegovoj sahrani desilo se nešto što niko nije očekivao. Emir je prišao grobu i spustio onu istu probušenu loptu. Nije rekao ništa. Nije morao.
- Tada su svi shvatili koliko malo je potrebno da pogrešno procijenimo nekoga – i koliko boli može stati iza jedne grube riječi. Ova priča ne opravdava loše postupke, ali nas uči nečemu važnijem: da iza svakog teškog čovjeka često stoji neizgovorena tragedija.
Ponekad nije problem u srcu koje ne voli, već u srcu koje je previše izgubilo.
