Ljudi obično idu raditi u inostranstvu kako bi mogli da obezbijede sebi divan i lagodan život u starijoj dobi. Ovaj par je tako isto uradio, podigao kuću iz temelja za svog sina, ali kada su se vratili nije bilo sve kako su zamislili.
Umjesto da ubiru plodove svog rada i uživaju u mirovini, ovaj je par stigla gorka istina; dom koji su gradili toliko godina više nije bio njihov. Sva njihova životna ušteđevina otišla je u budućnost njihova sina jedinca Njihova žrtva nije bila zbog luksuza, već zbog ljubavi prema djetetu i sna o toplom domu. Kako se svaki zid dizao, postajao je kuća – kao ulog protiv nesigurnosti i straha, kuća koju gradi s namjerom da bude sigurnost i ljubav -. prostrana prednja soba za radosnu božićnu sezonu, odlična kuhinja za zabavu, vrt pun cvijeća i igralište za djecu. Trebalo je to biti mjesto gdje će se obitelj okupljati, trebalo je biti sigurno i trebalo se voljeti, ali život je imao druge planove.
- Sin, u kojeg su polagane sve nade, protiv roditelja koji ga baš i nisu prihvaćali, oženio se ženom. Ne supruga, nego majka žene, čija mu je prisutnost uvijek izazivala nelagodu. Nije mogao disati za osobnost svoje svekrve. Njezina se kontrola više osjećala kad se, ne pitajući ni s kim, jednostavno prebacila u kuću svojih roditelja. Sin ju je pokušao opravdati alibijem privremenosti i potrebe za pomoći, ali godine su prolazile, a ona je ostala – ne kao posjetitelj, već kao punopravni stalni stanovnik. Oni svojim roditeljima nisu bili domaćini u toj kući. Njezin stav je bio takav da je izgradila svaki djelić tog doma.
Komentari, pravila, odluke – ona sve. Bila je to sramota i bol gora od fizičkog umora koji su godinama trpjeli u hladnim tvornicama Njemačke, na prašnjavim gradilištima Švicarske. Šutjeli su, ne u obranu svog sina – između čijih je roditelja i supruge bjesnio rat – ali u tišini se uvukla ta mučna sumnja – jesu li doista pogriješili dajući sve njemu, a ništa se? Kada su ponovno posjetili dom koji su podigli, to ih je šokiralo. Otkrili su se kao autsajderi iu zraku se osjećala neprijateljska hladnoća. Bez srdačnog prijema, ali jedna oštra rečenica: “Što, samo sjediti, a ne pokazivati najveću pažnju gostima.”
Bilo je gorko doživjeti ih kao goste u svom domu, izgrađenom svom snagom i energijom. Njegov svekar, koji je sada bio svekar njihova sina, njezin muž, sjedio je s njom kao vlasnik, dok su pravi graditelji imanja zauzeli mjesta kao uljezi. Pogledao je u pod, a pogled mu se nije podigao da bi se susreo s ostalima u sobi. Nije rekao ništa, ali se nekako osjećao kao da je izgubio svu snagu za otpor. Cijeli posjet bio je pod pravilima drugih ljudi – kada jesti, kamo ići, koliko dugo ostati.
Oni su svu odgovornost preuzeli na sebe, dok su stvarni vlasnici morali proći, uglavnom, šutnju i sramotu. Večer kada su dobili gostinjsku sobu, agonija je za njih rasla. Jednostavno nisu mogli spavati. Noću su ležali budni i buljili u strop s osjećajem da to više nije njihov dom, ne samo fizički nego čak i emocionalno.
Umjesto da budu sigurni bili su ogorčeni umjesto sreće u tome je bila samo praznina sve nikad nisu govorili grube riječi nikad nisu napravili nijednu scenu sve su to šutjeli ali u toj tišini rodila se odluka da moraju pronaći sebe možda pravi povratak nije povratak u kuću koju su gradili onda možda je pravi povratak dostojanstvo, identitet, unutarnji mir. Jer sada kada vam dom više ne pruža dobrodošlicu, vrijeme je da izgradite novi – unutar sebe.
Takva dobra ne definiraju tko smo ili našu sreću. Prava vrijednost je unutar toga kako se osjećamo, a ne u zidovima oko nas. Ovaj je par naučio da je cijena žrtve važna lekcija: to nije pravi dom od cigle i žbuke, već ljubav, poštovanje i unutarnji mir. Iako su izgubili kuću, pronašli su novi smisao – u sebi.
